Trebalo je više od godinu dana u doba pandemije koronavirusa da ostvarimo našu rezervaciju u istarskom gradiću, odnosno zaseoku blizu Motovuna. Ali isplatilo se čekati: kumova družba, pojačana “kumicom” Mirjanom, djelomično zaštićena cjepivom, započinje lutanja Istrom uzduž i poprijeko 2. travnja 2021.

Krećemo u 10 h, a točno u 12 zaustavljamo se na riječkoj obilaznici, točnije na odmorištu Vrata Jadrana. Ovdje sam se dogovorio s Vanjom koju nisam vidio 45 godina, a poznamo se blizu 50, još iz osnovne škole!

Nije trebalo dugo čekati. Već sam izdaleka naslutio o kome se radi – videći dvije visoke ženske osobe…Naime, Vanja se brine za svoju majku, još uvijek čilu staricu od 90 godina. Srdačno smo se pozdravili i zagrlili, a zatim sjeli za stol gdje nas je Verica počastila kavom i kolačem. Ugodno ćaskajući o sadašnjim i prošlim događajima vezanim za školu i obitelj, osjećali smo se opet bliskima, kao dad nisu prošle tolike godine. Rastali smo se sa željom da to nije naš zadnji susret jer još ima toliko toga da ponovno proživimo zajedno.

Nastavili smo prema Istri, ali sam prekasno vidio skretanje za Pulu, tj. za tunel Učku, pa smo vidjeli da nas cesta vodi za Sloveniju i Italiju, tj. granični prijelaz Rupu! Nije bilo druge nego se pred granicom okrenuti i natrag prema skretanju za Opatiju/Pulu. Nije nam bilo previše žao što smo napravili 22 km više. Signalizacija nije idealna, a nigdje nema oznake za tunel Učku – što bi bilo puno jasnije. Prošli smo tunel, a na početku Ypsilona čekalo nas je neugodno iznenađenje – zastoj zbog radova na autocesti. Bio sam prvi u koloni i malo se nezgodno stao tako da su me vozači iz suprotnog smjera “pozdravljali” trubom! Radnik koji je regulirao promet nije se na to osvrtao. Nastavljamo prema odvojku za Buzet i prolazeći poznatim krajolicima. Zbog lijepo uskrsno uređenih kružnih tokova, malo se vozikamo gradom, a zatim se uz Mirnu upućujemo prema Motovunu.

Malo se stvar zakomplicirala pa nismo tako lako našli naš apartman. Naime, ja sam našeg Elvisa, iznajmljivača, shvatio da treba produžiti glavnom cestom, a ne skrenuti lijevo preko Mirne. Bilo je dakle nekoliko pokušaja i pogrešaka, ali smo na kraju ipak našli traženu adresu prateći putokaz za vinariju Fakin. Naše su sobe Valentino, a nalaze se u neposrednoj blizini spomenute vinarije.

Prvi dan, drugi travnja…

Ubrzo stižu i Lisci pa zajedno razgledamo sobe, dnevni boravak s kuhinjom: ona je oduševila sve nas jer je i prostrano, moderno i funkcionalno. I sobe su u redu, ali se do njih mora penjati uskim stubištem, što za naše žene, pa ni za ostale nije bilo zabavno. Lijep pogled s prozora na Motovun je donekle umanjio problem s tv-programima, koje nismo znali namjestiti, a sina Elvisa nije bilo, već samo stariji gazda Ivan Valentin, koju godinu stariji od nas.

Tek smo treći dan shvatili da postoji samo jedan bojler za obje sobe, pa mi je tako Marijan, ne znajući za to, slučajno noću ugasio bojler pa se nije moglo ujutro tuširati. Drugi put ćemo znati, a to nam je potvrdio i dobroćudni ali ne baš sposobni domaćin. Odlazimo u prvi obilazak, zapažamo vani i “naš” bazenčić, a i veći uz kuću na 100-injak metara udaljenosti.

Impresionirani smo i brajdom i deblima posječenim slično našim vrbama, ali nam domaćin ipak zna reći da se radi o vrsti duda. Poslije smo ih svuda uokolo viđali. Prvi posjet u Motovun, malo autom, pa onda pješice. Šetnja nama već poznatim uličicama…a nešto smo ipak i prepoznali. Opet je lijepo jer ima nešto i turista, više stranih, a terase kavanica i restorana su otvorene.

Na povratku nailazimo na mještane s ubranim šparogama u ruci…Dolazimo u napast da ih pitamo gdje ih ima, ali malo sram a malo i strah od zmija nas sprječava, pa odustajemo…

Večer za velikim stolom, poseban užitak koji smo dopunjavali finom kapljicom i kartanjem una.

Subota, 3. travnja

Drugi dan našeg boravka u Istri započinjemo obilnim doručkom i dogovorom o posjetu Staze 7 Mirninih slapova. Odvezli smo se u Buzet i tamo pratimo znakove za Stazu 7 slapova. Parkiramo se i krećemo prema početku staze lijepom šetnicom uz Mirnu, otprilike jedan km.

Dalje staza postaje neravnija i uža – ulazimo u kanjon. Ugodno smo iznenađeni krajolikom, jezercima i slapovima nad kojim je izgrađena i ziplin, žičara za mlade i hrabre.

Žene, iako imaju problema s bolovima u nogama, dobro se drže. Nakon pola sata-sat, ipak je Verici dosta jer staza postaje previše zahtjevna za nju. Putem smo se mogli i malo ljuljati, poput ljuljačke na Cesargradskoj gori. Njih tri se odlučuju polako vratiti, a Marijan i ja odlučujemo krenuti prema tzv. Velikoj peći, misleći da će nas taj uspon dovesti do nekog vidikovca.

Krenuli smo u nepoznato, popeli se do vrha i pogledali prema Buzetu. Lijep pogled, ali očekivali smo više. Nastavili smo stazom koja baš i nije bila jako ugažena, a mjestimice i zarasla. Susreli smo jedan mlađi par stranaca koji nam nisu dali umirujuće informacije, ali je kum po svojoj navadi nastavio: Povratka nema, a nekamo stići moramo😜!

Za divno čudo, ovaj izlet u nepoznato ubrzo je završio. Našli smo se u dolini jedne od rukavaca Mirne, a ona nas je dovela do lijepih prizora i do početne točke, samo na drugoj obali…

Prešli smo obojica a da se nismo smočili. Krenuli smo stazom i ubrzo došli pod stijene koje su zbog svoje strmine dobra vježba za penjače. Prelazeći mostić promatrali smo ih i ovjekovječili fotografijama i te prizore.

Izlazimo iz kanjona i, zajedno sa ženskim dijelom “ekipe” odlazimo po aute, da bismo se uskoro ulogorili kod stijena, uz sam tok jedne od Mirninih izvora. Spremamo se na obilan obrok na jednom lijepom šljunčanom proširenju, poput neke ade. Dosta puše pa moramo stalno gledati da se majice ne nađu u Mirni.

Uživamo u svemu, prirodi, bistroj Mirni, u njoj ohlađenom crnom vinu…, a zatim odlazimo s nakanom da se uputimo dalje u razgled jezera Butonige.

Već smo i prije bili na jezeru Butonigi, ali davno je to bilo pa nas je ponovni susret opet oduševio kao da je prvi. Prilazna cesta dosta uska i strma, ali zato pogled s vrha i s obje strane čaroban, pogotovo kad smo u daljini vidjeli i Alpe…

Nedjelja, 4. travnja – uskrsni doručak

Prepun stol jela, pila i cvijeća…Tucamo se jajima. Ženski dio ekipe odnosi pobjedu. Noću je padalo i puhalo, vrata i prozori baš ne dihtaju najbolje, škure škripe…ali sve to ima svojih čari kad je jutro tako bistro i prozračno.

Prva znamenitost koju smo tog dana razgledali je špilja Mramornica kroz koju nas je stručno provela mlada gđica Nikolina. Vrlo stručno i s voljom provela na je špiljom i pokazala mnoge njezine tajne. Prvi se put spominje u spisima poznatog putopisca Alberta Fortisa iz 1770. godine. Od samog ulaza u spilju, okomite stube vode do velike dvorane bogate sigama raznih boja, velikim stalagmitima, stalaktitima i stalagmatima visokim do trinaest metara i širine do deset metara.

Već je sam ulaz u špilju, u koji se mora spuštati okomito kroz vrlo usko stubište bio neobičan, ali na sreću ne previše zahtjevan.

Mnogi su pustolovi, i ne znajući da je svako ostavljanje otisaka u stijeni kobno za život špilje, urezivali svoja imena.

Od živih atrakcija Nikolina nam je svjetiljkom pokazala sićušnog pauka, stanovnika ove podzemne ljepotice, tek relativno nedavno otkriven endemski stanovnik špilje.

Nakon Mramornice upućujemo se prema zvjezdarnici u Višnjnanu. Zdanje poznate zvjezdarnice nije tako veliko kao što smo zamišljli, ali je u lijepom okolišu, s pogledom čak do slovenksih Alpa…

Prolazimo ušćem Mirne u Novigradu: nižu se slikoviti prizori ušća

Zaustavljamo se tek kod Limskog kanala, šetamo se po ugodnom sunčanom vremenu. Već se osjeća skori početak sezone. Čujemo strane jezike djece i šetača, lavež ljubimaca, viku mališana. Sjećamo se i mjesta koje smo već jednom davno obišli…Možda i dvaput.

Dogovor je pao da Lisci posjete Pulu, a Butorci Fažanu, pa poslije opet zajednički povratak u Motovun. Kod Vodnjana smo mi skrenuli desno prema Fažani, a Marijan nastavio ravno prema Puli. Nismo nikada ranije bili u Fažani, a možda i jesmo jer smo bili na Brijunima. U svakom slučaju, sve nam je izgledalo novo, a i potraga za gradskim grobljem se otegla jer smo dosta kasno shvatili da postoji, osim staroga, i novo. Ipak, uspjeli smo, a ubrzo i našli posljednje počivalište meni drage osobe, Nade Koroman…

Na povratku nas dvoje još jednom stajemo na osmatračnici iznad Limskog kanala, da sačuvamo što duže u sjećanju lijep krajolik iz ptičje perspektive.

Uskrsni smo ponedjeljak, 5.travnja 2021.naš zadnji dan u Istri, odlučili provesti uz Mirnu, u Koltlima, a zatim u Humu. Veselili smo se ponovnom susretu s bistrom i tirkiznom Mirnom i njezinim slapićima, slikovitim starim kućama, mostom i klisurama…

Šetnja Humom bilo je naše zadnje ovogodišnje druženje s istarskim ljepotama i njenom poviješću. Iskoristili smo priliku da uzduž i poprijeko prođemo gradom i – da se ne umorimo previše.

A na kraju ipak smo se nekako uspjeli dogovoriti da povratak bude mala turistička avantura preko Ćićarije, koju smo i danas gledali s Huma naročito. Bilo je malo nesnalaženja i vraćanja jer znakovi slabo upućuju na uske cestice preko velike, a vidjeli smo i dosta šumovite Ćićarije. To je bilo prvi put da smo ju prešli gotovo cijelom dužinom i spustili se na Rijeku…

Bilo je problema na početku, Marijan je previdio usku cesticu kojom smo trebaIi skrenuti s glavne ceste, pa se morao vraćati. No uskoro smo zajedno prolazili kroz slabo naseljena sela, krševite i šumske proplanke dugog vapnenačkog vijenca sjeverne Istre.

Cesta uglavnom dobra, vrijeme ugodno za vožnju pa smo lagano prolazili nepoznatim krajem, a usput i slikali…

U Vodicama je raskrižje: jedan krak vodi prema slovenskoj granici, Jelovicama, a drugi prema jugoistoku, Malim Munama, Žejanima, Zvonećem… sve u smjeru Rijeke. Na križanju sam ja bio nesiguran, skoro da nisam skrenuo u Jelovice ali je Marijan, uz pomoć Mirjane i navigacije sigurno skrenuo desno…Možda smo mogli i stati jer je to mjesto dosta poznato u planinarskim krugovima: bilo je i ovom prilikom dosta planinara oko planinarske kuće …

Oproštaj od Istre imali smo na jednom ne baš tako lijepom mjestu u blizini Matulja, ali dovoljno velikom da parkiramo naše aute, napravimo sklonište, složimo stolce, stolić, i predamo se uživanjima u hrani i piću…