Sve  je bilo dobro do Banje Luke, kad se kumov accent počeo gasiti, i to usred grada, a različite nam  neugodnosti već prolazile glavom. Na sreću uspjeli smo se izvući iz grada i krenuti slikovitom dolinom Vrbasa, mjestimice uskom poput kanjona.
Prvo zaustavljanje i razgled okolice bio je u  Krupi na Vrbasu, s poznatim manastirom, koji smo obišli, i gradinom Grebengradom, do koje nismo dospjeli.
Uz cestu smo pronašli ostatke crvenog i bijelog fiće – zgodne kulise za prve fotografije.

Na zemljovidu smo našli imena znamenitih krajolika: Grebenska klisura, jezero Bočac, kanjon Ugar…

Pred Jajcem smo stali u Podmilačju i razgledali čuveno svetište sv. Ivana. Iako još uvijek u fazi gradnje, i ono što smo vidjeli i čuli, bilo je veoma impresivno. O povijesti toga kraja rado nam je govorio mladi franjevac.

S uživanjem smo se predali obilasku tog hrvatsko-bosanskog srednjovjekovnog povijesnog gradića, u kojem smo, barem mi Butorci, bili prvi put. Evo nas pred ulazom u unutrašnjost stare tvrđe, u kojoj je kao u katakombama od kamena i leda, ali hladno nam nije bilo. I tu je boravio Maršal, pa smo morali i mi, veseli i vedri kako i pristoji za Uskrs.

Blagdansko ozračje s proljetnim cvijećem osjećalo se svuda u gradu, u crkvama i na ulicama. Pročitao sam u HOL-u da su do zadnjeg rata bile 3 veće katoličke crkve: Sv. Katarina, Sv. Marija i Sv. Luka, ali je ostala samo jedna… u večernjoj šetnji smo susreli Nikolu Šopa i zabilježili taj susret s velikim pjesnikom.

Šetnja obalom Plive završava uz glavni plivski slap poznat s razglednica Jajca još iz socijalističkih vremena. I mi smo nastojali ovjekovječiti taj prizor, sada tek potpuno doživljen, potpuno naš.

Pravi sat povijesti NOB-a počeo je nakon prirodnih znamenitosti. Naš rezervni oficir odveo nas je do dvorane 2.zasjedanja AVNOJ-a, rukujući se prvo s malim-velikim Mošom, kao znak poštivanja nekih prošlih vremena kad su ideali humanosti i demokracije izgledali ostvarivim.

Malo smo ponovili povijesno gradivo i razmišljali kako je sve u životu, a u Bosni još i više, prolazno, relativno i otužno. No, to nam nije pokvarilo raspoloženje i marljivo smo pozirali  u stilu sudionika Zasjedanja.

Na izletu u jajačkoj okolici, na čuvenim Plivskim jezerima vidjeli smo prekrasne prizore, zanimljive detalje, ali smo  stekli dojam da su „zlatna vremena“ i za ta jezera već prošla. Što sve ljudi ne prodaju: Prodajem trklje.

Prateći tok rijeke Lašve i Bosne, uživali smo u krajoliku, ali i ostajali neugodno iznenađeni količinom smeća koja je plivala rijekama ili  zakvačena za grane lelujala na vjetru. Znali smo da je to posljedica ne samo niskog vodostaja, već i nemara žitelja prema prirodi: pravi ekocid!
Nakon malo peripetija pronašli smo naše svratište u Vogošći, smjestili se i upoznali s domaćinima. Iskoristili smo prvu večer da se malo protegnemo i napravimo nekoliko fotografija s motivima  koje su nas podsjetili na jugoslavensku prošlost.

Tek smo kasnije na zemljovidu otkrili da postoji rječica Vogošća koja izvire u nedalekoj planini Ozrenu,a  ne onom većem i sjevernijem. Ima još istih naziva za različite lokalitete: Ravan planina i Ravna planina, Velež sjevernije od Ravan planine i mostarski Velež, Osijek kod Sarajeva i hrvatski Osijek… A rječica Vogošća ima slap Skakavec, koji  nas  je imenom podsjetio na najljepši sjevernohrvatski slap.
Drugog smo dana krenuli u obilazak vrela Bosne nedaleko Ilidže, u podnožju Igman planine.
Zaista lijepo mjesto s više izvora, potoka, jezerca, šetnica i gajeva. Uživali smo u šetnji, slikanju i, naravno, obroku na otvorenom. Pamtit ćemo i labudove i patkice, i starijeg gospodina koji nam je spomenuo da voda nije pitka (!?), ali najviše pseću mladunčad retrivera.

Pošli smo dalje prema Bjelašnici, jedinoj planini u okolici Sarajeva višoj od 2000 m (2067 m je najviši vrh, a preko 2000 m su i vrhovi Krvavac i Vlahina. Muškom dijelu družbe zaigrala je krvca na pomisao da bismo možda mogli osvojiti neki od vrhova. Probali smo se penjati skijaškom stazom, ali ni vremenski uvjeti (bilo je još i snijega) ni oprema nam nije bila prikladna za veće uspone. Popeli smo se do lijepe drvene kućice, vjerojatno postaje za skijaše, gdje sam ja zasjeo na terasu i počastio se cigaretom, a kum je nastavio s penjanjem. Više mi se nije javljao pa sam se nakon 20-ak min sam počeo spuštati. Nakon nekog vremena sa zaobilazne staze pojavio se kum, nimalo ne mareći što sam ga čekao u kućici jer smo se tako dogovorili. Njega vuče zov divljine, i u tim trenucima nije previše pouzdan.
Vratili smo se do tzv. Planinarske kuće u kojoj je domaćica, vitalna Sarajka iako u godinama za mirovinu, pričala dogodovštine planinara i gostiju koji su nekad znali svraćati puno više nego danas. Spominjala je svog muža koji vodi restaurant književnika, u  centru Sarajeva, Tita, Tuđmana, Izetbegovića…
Poslije je muški dio družine saznao da nam je gđa … vodila žene u šumu na branje vlasca…
Inače, što se tiče stambenih objekata, ima ih dosta, i velikih hotela, ali sve to djeluje zapušteno, neplanski, megalomanski – a sada izvan funkcije: i opet tužno ili šaptom Bosna pada…
Slijedila je sarajevska šetnja: uz Miljacku, pa po Baščaršiji do Morića hana, Gazi Husrev-begove džamije…Pamtit ćemo svađu dviju furija, pse koji  se lijeno izležavaše na pločniku, zatim sastanak s Tomislavom kod česme, odlazak s njim u jednu poznatu ćevabdžinicu. On nam je  bio domaćin te nam  pokazivao neke znamenitosti, kojih sam se uglavnom dobro sjećao iz  Titove Jugoslavije. S posebnom toplinom (koju sam i ja osjećao) spomenuo je bakine odlaske u sarajevsku katedralu i gradsku tržnicu. Antifašistički plamen u centru  i dalje je gorio i u nama budio pomiješane osjećaje.

I onda šok: vratili smo se do parkiranog accenta i ugledali razbijena stakla i zatim, nakon nekoliko sekundi shvatili da je nasilno izvučen kumov radikasetofon! Praktički usred grada na javnom parkiralištu, relativno dobro osvijetljenom!?
Kad smo razgovarali s policajcima i pogledali susjedne automobile, shvatili smo da je vjerojatno uzrok krađe kasetofon, jer su ostali parkirani automobili imali skinutu prednju pločicu radija. Tko bi pomislio, tko bi se sjetio da za dva sata neki otkvačeni narkić može napraviti toliko štete! Da smo mu ostavili otvorena vrata, izbjegli bismo puno gnjavaže i prošli jeftinije. Ovako, naš plan za sutrašnji dan bio je podređen popravku auta.

26.travnja 2011.
Imali smo sreće da u blizini Olimpijskog centra Zetra nađemo autostaklara koji nam je promijenio stakla za 2-3 sata, a mi smo obilazili nekad slavna olimpijska zdanja i groblja – i stara i nova, iz zadnjeg rata. Slika bjeline kamenih spomenika ostaje najjača gorka uspomena koju čuvamo s našeg putovanja.
Trebalo nam je dosta muke i lutanja po Sarajevu, ispitivanja taksista i prolaznika, pa konačno jednog uličnog radnika koji nas je uputio u pravom smjeru da nađemo put za Trebević (1629 m). Područje planine Trebević, ali i okolnih planina, tj. Ravne gore i dijela Jahorine čini Nacionalni park Trebević. Na jednom proplanku uz cestu s lijepim pogledom  na miru smo objedovali i tražili riječi utjehe za sve, a naročito našeg Goranina, najviše pogođenog nemilim događajem. Doktorica se još uvijek čudom čudila i hvalila svojim neredom u torbi koji joj je sačuvao nekih 200 eura: kradljivac vjerojatno nije imao vremena ili volje prekapati po tom neredu!
S Trebevića smo se uputili na Jahorinu, dijelu „RS“ koji je graditeljski dosta aktivan: grade se i novi hoteli, a postoje i stari, o čemu nam je pričala naša travarica, sjećajući se srednjoškolskih uspomena. Uputili smo se na obližnji vidikovac s antenom, na nekih 1500m, nedaleko skijaše staze. Svuda oko nas brojne vikendice, slično kao na Vlašiću, ali bez znakova ratnog razaranja. Vraćajući se preko Karadžićevih Pala, neugodno su nas se dojmili prekomjerni nacionalni srpski simboli i Andrićevi portreti na svakih nekoliko km. Hrvat koji postaje – jer se oportuno odrekao hrvatstva –  simbolom nove bosansko-srpske mitomanije. Ružne su ratne uspomene pomalo kvarile naše uživanje u krajoliku, a tome su pridonijele i priče domaćina: tuga i čemer i utapanje u alkoholu…

27.4.2012. bio je dan povratka, točno na Ninin 25. rođendan. Dogovorili smo se da  obiđemo čuveno svetište Kraljeve Sutjeske, a zatim ravno u Zagreb. Mjesto je dobilo naziv po uskoj dolini rječice Trstionice. Nismo se pravovremeno informirali što da posjetimo osim franjevačkog samostana, pa tako nam ostaje za neki budući izlet obilazak kuće I. Dustera, o kojoj piše na Wikipediji:
U Kraljevoj Sutjesci nalazi se stara bosanska kuća Ivice Duspera. Kuća je stara oko 300 godina, i ona je prvi objekt kakanjskeopćine stavljen pod zaštitu države kao spomenik kulture od iznimne vrijednosti.Kuća je posebna po stilu gradnje. Posjeduje dvije verande, zidanu peć, ognjište, te peć sa lončićima koja je atrakcija kuće. Kuća je nekada bila vlasništvo Mate Duspera koji je u to vrijeme obnašao dužnost načelnika Kraljeve Sutjeske. Dugi niz godina je pod zaštitom države, a nedavno je obnovljena sredstvima hrvatske Vlade.
Obišli smo veliki  franjevački samostan ali ako se jednom vratimo, onda ćemo ga razgledati i iznutra da vidimo staru knjižnicu i njene vrijedne eksponate. Slikali smo se uz spomenik posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače koja je 17 god. provela u tom kraju. Nena slava je tolika da za njom žene još uvijek nose crne rupce, a svake godine u listopadu se obilježava godišnjica njezine smrti. Nastavljamo dalje autom,  penjemo se do crkvice i vidikovca s kojeg se vide ruševine starog kraljevskog srednjevjekovnog bosansko-hrvatskog grada Bobovca.
Sve je to još bilo idilično, ali nastavak je bio nešto što nismo očekivali: čista pustolovina koja pristoji više mladim avanturistima nego ljudima koji su već dobrano prošli pedesetu…Naime, naš je vozač, kao i obično odlučio  ne  vraćati se u Kakanj, već  preko Ravan planine šumskom cestom ravno na sjever do Zavidovića, pa dalje  prema Maglaju, Doboju, Derventi i Sl. Brodu. Lijepo zamišljeno, skraćujemo put, prolazimo kroz nove krajolike, ali…Šumski je put postajao sve lošiji i strmiji, divljina sve veća, tu i tamo susrećemo i pozdravljamo poneku živu dušu: jednog  seljaka sa stokom, pa bradatog ribiča  koji je golim rukama hvatao ribu. Oko nas samo šuma i ponekad  neki jadni kućerak. Po karti pratimo imena: Lipnica Suha, Kamenica, Čardak – tu počinje asfalt i civilizacija, a i slap rječice Gostović daje nam razloga da stanemo, predahnemo i zahvalimo Bogu da je sve potrajalo (oko 2 h nekih 15 km). Bilo je još manjeg lutanja na potezu Zavidovići – Maglaj, poneki su malo izgubili živce, ali ipak smo u punom broju stigli do Maglaja. Dalje smo već lakše disali. Stali smo još uz Bosnu na jednom odmorištu u blizini i navalili na preostale jestive zalihe. Čak nas ni kiša nije mogla spriječiti da ne pojedemo i zadnje ostatke. A po obližnjim je brdima bujno  cvao bagrem iako je kraj travnja a ne svibnja. A možda su to ipak bile trešnje u cvatu, kako misli naša kuma.

I tako, prateći tok rijeke Bosne došli smo do Ritešića, odnosno križanja za Derventu – lijevo i Bos. Šamac – desno. Krajolik oko Dervente, dakle bos. Posavine još je sav u znaku ratnih stradanja tako da smo osjetili pravo olakšanje kad smo prešli granicu kod Brodova. Povratak autocestom do Zagreba prošao je u ugodnoj vožnji i promatranju hrvatskih i bosanskih gora: Dilj gora, Požeška gora, Psunj, s druge strane Motajica, Prosara, Kozara u daljini… Stigli smo kući na vrijeme da Nikolini čestitamo 25. rođendan.