Zimsko osvajanje Alana

U subotu 27. ožujka 2010., u 11h i 22 min, primili smo, pod negostoljubivim velebitskim oblacima koji su  se opasno kovitlali, SMS poruku sljedećeg sadržaja:

Snijeg u nanosima preko 2 m. Cesta prohodna do velikog zavoja na polovici uspona.

Javite se radi info drugim planinarima.

Hvala, I. H.

Riječ je o Ivanu Hapaču, našem budućem domaćinu  s kojim smo bili u vezi i najavili mu svoj dolazak u planinarsku kuću Alan. Iako nam je vijest o snježnim nanosima prostrujila glavom, ipak je na nas više djelovao umirujući ton poruke, saznanje da nismo sami, da netko misli na nas.

Na nas: na četvero sredovječnih, brakom i kumstvom povezanih ljubitelja prirode, na „kumovu družinu“ kako se u šali nazivamo.

Nastaviti  starim, prastarim golfom jedinicom i dalje od parkiranog automobila našega domara – bilo je  lakovjerno i nepromišljeno od nas pedesetogodišnjaka, ali  pustolovno i primamljivo.Jer snježnih nanosa još nema na cesti, pa hajde, naš golfiću, ti koji poznaješ svaki šumski put u Gorskom kotaru i Žumberku, vodi nas preko velebitskih serpentina…

Do prvih smo manjih zapuha brzo došli, ali smo ih, hrabreći se, lako svladali. Pa i onda kad smo morali izaći iz auta i probiti prolaz priručnim alatom (nogama i nekom daskom jer lopatu nismo imali), sve je to bilo više zabava nego najava onog što nas iščekuje za koju minutu. Tek što smo prošli veliki zavoj, Planina je odlučila opomenuti svoje goste da je igre bilo dosta: pred nama se stvorio snježni zapuh takve visine i dužine preko cijele ceste da smo ostali zapanjeni i puni strahopoštovanja: tu više ne može proći ni terenac, a bogami, ni ralica!

 

Igramo li se mi to sa životom? (prevedi: Tko će nam se brinuti o djeci?)

Znali smo da više ne možemo skratiti nošenje opreme do planinarskog kuće, ali ne samo to: u pitanje je došao i sam nastavak naše avanture. Vratili smo se do velikog zavoja i, pomalo tjeskobno, stavili naprtnjače pa krenuli pješice u okršaj s našom svetom, trenutačno negostoljubivom Ljepoticom.

Nastupili su trenutci iskušenja jer prelaženje preko strmog nanosa nije bilo nimalo zabavno. Polako, korak po korak svladavali smo oprezno prvu prepreku od petnaestak metara dužine. Nismo mogli a da ne pomislimo kako bi  jedan krivi korak značio propadanje u snijeg nepoznate dubine, možda pola metra a možda i dva. A u goroj varijanti, ako izgubimo ravnotežu na snježnoj kosini, ne ćemo se zaustaviti do Jadranske magistrale. Nastavljamo hrabro, korak po korak, a u glavi nam bruji pitanje:

Jesmo li mi, više amateri nego pravi planinari, dorasli takvim iskušenjima?

Maštu su nam golicali i neobični tragovi uz donji rub ceste, na više mjesta prerovan nečijim nogama ili njuškom: radi li se o divljim svinjama, vukovima ili čak medvjedu? Bili smo prenapeti da se time previše opterećujemo, pogotovo kad smo pred sobom ugledali visoku priliku koja nam se lagano približavala…

 

Susret s domaćinom: velebitske priče i legende

Kad je I. H. javio da nam dolazi ususret, već smo svladali nekoliko neugodnih  snježnih prepreka, sve jedna gora od druge. Između njih cesta je bila POTPUNO SUHA – da ne povjeruješ!? Barem je nama to bilo tako nevjerojatno, da smo u jednom trenutku bili  blizu  toga da se vratimo…

Svima nam je bilo lakše pri duši kad nam je naš brižni domaćin rekao da smo najgore prošli, a da nam je do doma ostalo nekih pola sata lagana hoda. Njegovo nas je držanje umirilo, zračio je pozitivnom energijom i iskustvom, pa nam se i dobro raspoloženje ubrzo vratilo. Zadnju dionicu puta svladali smo bez problema,  više nije bilo nikakvih većih barijera na cesti, a  svakim je korakom naš cilj bivao bliži.  Ivan je, hodajući uz nas, spremno odgovarao na sva  naša  pitanja. Nije mu bilo teško pričati o onome što voli: o velebitskom tajnama, njegovim sadašnjim i bivšim stanovnicima, radnicima – zatvorenicima koji su sjekli drveće i slali ga žičarom do mora, pastirima, planinarima i vikendašima, o velebitskoj flori i fauni (poslije u domu pokazao nam je poskoka u boci, ne znajući da među nama ima zmijoljubaca koji  te opasne ljepotice ne mogu vidjeti, a da im se ne preokrene želudac, ni na slikama).

Ostat će nam u sjećanju njegovo zanimljivo pričanje o  majstoru, domaćem čovjeku koji je volio raditi na vikendicama, ali još više spiskati zarađeno i vratiti se kući (majci u obližnje selo) bez prebite pare. A znalo se dogoditi, nastavlja nam pričati naš domaćin, da ostane mrtav-pijan  spavati u nekoj od vikendica.

Stigavši pred snijegom zatrpani dom na 1340 m nadmorske visine, prvo smo malo predahnuli uz  pravu velebitsku rakiju dobrodošlice. Zatim smo se, nakon presvlačenja i smještaja, uputili u razgled najbliže okolice: romantična zimska idila velebitskog krajolika odmah nas je izmamila na prvu šetnju. Upoznajemo okolicu: penjemo se na najbliži vrh Buljmu, udaljenu svega tridesetak minuta od doma.(Ne treba ga miješati s prijevojem u južnom Velebitu!) Sa svojih 1451 m, dok burin umjereno puše, to je lijep  vidikovac: Velebit se stere pred nama, prema jugu travnati Zečjak, prema sjeveru Alančić, Rožanski kukovi…iz mora izranjaju otoci,  trajekt plovi na Pag… Nije  se tako lako odvojiti od sveg tog bogatstva  oko nas. Kao da je sve to naše dok ga gledamo, kao da smo jedno s njim. Spuštamo se u travnatu udolinu jugoistočno od doma, prošaranu snijegom i ponekom vikendicom. Bilo je  propadanja u neočekivano dubok snijeg i malo ljutnje, ali u planinama su, tješili smo se stereotipnom frazom, iznenađenja uvijek moguća.

Na povratku smo upoznali  veselo društvo mladih riječkih planinara. Jedan među njima, brat  alpinistice koja je osvojila Mt Everest, pričao nam je da su i te naše slavne cure kondiciju stjecale po velebitskim stazama i liticama, a naš domaćin Ivan nam je pokazao njihovu veliku fotografiju iz vremena kad su  boravile  kod njega.

 

Na vrhu Alančića

Drugog jutra, na samu Cvjetnicu, odmorni i puni elana, krenuli smo u osvajanje Alančića, najbliže visinske točke preko 1600 metara: Ivan  je rekao da nam treba otprilike sat ili malo više da bismo se popeli na 1611 m. Ili možda i nije toliko? Nama amaterima smetaju različite oznake visina za isti vrh. Tako npr. za Alančić nalazimo i ovakav podatak na internetskim stranicama:

Alančić Mountain geographical informations and Alančić Mountain map. Alančić Mountain geo coordinates are latitude: 44.73125 and longitude:14.96875. Alančić Mountain is located in Croatia country, Licko-Senjska Zupanija province. Alančić Mountain elevation (height) is 1559 meters
Alancic is the 40068. highest mountain in 106.826 mounts.

Komu sada vjerovati?

Bilo je i pri ovom usponu manjih nevolja jer se u snijeg propadalo ponekad i više od pola metra, a s našim kumom, goranskim gorštakom, uvijek je zanimljivo i nepredvidljivo: nikad ne znaš kud će zaglibiti, a mi ga svi, kao poslušne ovčice, pokušavamo pratiti. I nije nam trebalo puno više od sat vremena da se popnemo na vrh. Pred kraj puta, kad se uglavnom hoda po travi i kamenju, a vidik puca na sve strane, kao da smo dobili novu snagu.

Na Alančiću razbacano kamenje i gromača koja štiti od bure. Ostajemo pod dojmom vidika kojem je pogodovalo čisto nebo i zrak a bura je tek  minimalno smetala našem uživanju.Pogled puca na sve strane, još je bolja vidljivost nego jučer: prema moru ističe se Rab, otok i njegova mjesta, poznati zvonici, Pag i još puno manjih otoka , na kopnu lanac velebitskih vrhova i dolova: Plešivica (na kartama krivo piše PlešEvica) i Zečjak južno, prema sjeveru Veliki Zavižan između bližeg Rožanskog vrha i Golog vrha, sjeveroistočno Rožanski i Hajdučki kukovi istočno  Veliki Kozjak. Uživamo u pogledu, fotografiramo se, kumovi udaraju pečat i pišu utiske u trošnu bilježnicu: „Kumova družina“ na Alančiću, Cvjetna nedjelja, 28. ožujka 2010.

 

Na odlasku smo domaćinu dali obećanje da ćemo ga, kad bude prilike, fotografijama  i riječima, podsjetiti na zajedničke trenutke provedene u njegovoj, a pomalo i  našoj svetoj planini.

 

Kako se čovjek dobro osjeća kad ispuni obećanje i održi zadanu riječ.