Kuma je odlučila ostaviti pisani trag o Kumovoj družini na vrhu Velikog Petrovca. To je i inače njezina uobičajena „zanimacija“ na našim lutanjima.

Već pri dolasku do lijepog drvenog zdanja motela Muljave, vidjeli smo novosti: Svačićev spomenik, nekoliko životinja u kavezu…

Kum je prava faca za popa, ali i za kralja! Ko rođen je za kraljevsko prijestolje. To se vidi, zar ne?

Malo dalje od vrha otkrili smo ostatke zidina pavlinskog samostana iz 14. stoljeća ispod kojih su ostatci rimskih nastambi. Izgledaju zanimljivo, vidi se da je renoviranje / iskapanje u tijeku pa ih obilaze i izletnici i planinari: jedna nova klupa  bila je zauzeta  pa smo produžili  prema Petrovu grobu.

Na svetom mjestu svi smo bili raspoloženi za fotografiranje. Prednost imaju dame…

Zakljičili smo da je uređenje povijesnog mjesta, ali i poučne staze s panoima o flori i fauni lijepo napravljeno.

Na Kraljevu grobu

Vratili smo se cestom koju je prekrivao zaostali snijeg, i tako, došavši do auta, napravili krug.
Baš smo ispijali zadnju čašicu rakije / višnjevca (kako tko), kad su se do nas dovezli moćnim monovolumenom dva para Dubrovčana. Pitali su nas za  Topusko, kamo idu na doček.

• Malo ste skrenuli s puta?- pitali smo više u šali.
• Pa možda se isplati vidjeti ostatke komunističkog režima- aludirao je vozač na Bakićev spomenik.
• U svakom slučaju, jedna rakijica dobrodošlice ne će biti na odmet?- ponudila je pićem naša “doktorica” .
• Takva se ponuda ne odbija –  odgovorili su raspoloženi Dubrovčani i ispili čašicu “prave domaće”.

Bolnica na Petrovoj gori

Odlučili smo obići i ratnu bolnicu na Petrovoj gori. Do 1990. često posjećivana, i danas je vrijedna obilaska iako je slabije održavana. Kum nas je vodio i, sjećajući se svog prvog susreta s bolnicom kad je bio osnovnoškolac, stalno je spominjao nekakvu drvenu kuću u blizini ulaza u područje bolnice. Na kraju više nije bio siguran o kojem se objektu radi, ali je bitno da smo mi pronašli i razgledali i zemunice, i groblje, i  drvenjare s ostatcima pokućstva, medicinskih instrumenata, slika, spomen-ploča…

Ono što ćemo najduže pamtiti je nezgoda s kuminim fotićem:  kao da je u zemlju propao, a znali smo da mora biti oko ulaza u jednu zemunicu ili u njoj. Naša pretraga oko ulaza nije urodila plodom, kao ni pokazivanje praznih džepova – jer više ni sami sebi nismo vjerovali. Kum je onda stavio svoju „rudarsku“ svjetiljku i  uputio se u detaljno ispitivanje unutrašnjosti zemunice: ubrzo je fotoaparat bio u njegovim rukama.

Na povratku se kum prisjećao kako je ulazio u jednu od većih podzemnih prostorija, pa je to morao zorno pokazati svojoj družbi.

Kao jednog posebnog vizualnog doživljaja  sjećat ćemo se visokog drveća čiji su vrhovi obasjani zalazećim suncem: prizor za pamćenje.

Doček Nove

Otvaranje šampanjca u ponoć – najzabavniji je dio naše novogodišnje noći. Kum je to majstorski izveo – uspio je sve propisno uplašiti, a sebe najviše. Nije trebalo tresti bocu, čim je odvio žičanu zaštitu s čepa, ovaj je uz eksploziju i dvometarsku pjenu šiknuo u visinu – evo dokaza sa stropa:

Sve je dalje proteklo u spominjanju (punih usta) te vesele zgode, od koje, na svu sreću, nije ostalo traga, osim na slici.

Do ponoći se malo sviralo i pjevalo, malo jelo, a bogami i spavalo:

Još smo malo jeli, a poslije se, kao pravi potencijalni penzići, polako zavukli u postelje, zauzeli horizontalu pred TV-om, ustvari samo sredstvom za blaženo potonuće u puno zanimljiviji svijet snova…

Izlet u Cetingrad

1.siječnja 1527. bilo je povijesno zasjedanje Sabora u Cetingradu, a 1. siječnja 2012. mi smo bili specijalni gosti lokalnom stanovništvu u obilježavanju te daleke obljetnice.

Usput smo razgledali zanimljivosti na rijeci Glini. Stara vodenica je zaista primjerno obnovljena pa smo se uz nju zadržali duže nego što smo isprva računali.

Mlin je u funkciji, ali za našeg se obilaska lopatice mlinskog kamena nisu okretale.

Kumu se svidio kamin pod krovom: nešto takvo bi nam dobro došlo malo bliže Zagrebu.

Do Maljevca, najbližeg graničnog prijelaza s Bosnom vozili smo se jedan dio ceste po makadamu, nakon toga opet asfaltiranim kolnikom do Cetingrada. Došli smo kad je već misa završila, ali je oko crkve i glavnog trga bilo još puno ljudi raspoloženih za razgovor i kolo. Bilo ih je zanimljivo gledati, poznanike ili prijatelje koji su se susreli prvi put u Novoj i radovali se druženju, pjesmi i plesu.

Kako smo poslije saznali od glavnog urednika lokalnih novina Ivana Mateše, nastavak proslave slijedi na starom gradu, nedaleko grada. Uputili smo se i mi na to povijesno mjesto, znatiželjni da doživimo nešto novo. Stari nas je grad dočekao u zimskom ogrtaču, što nam nije smetalo da uživamo u prekrasnom pogledu s njegovih dosta zapuštenih ostataka iz 16. st. Pogled je pucao prema Kordunu i bosanskoj Krajini. Nazirali su se obrisi bosanskih i hrvatskih planina koje nažalost sa sigurnošću nismo znali identificirati.

Nakon razgleda okolnog krajolika, pridružili smo se grupi mještana koja je uz glavnu kulu obilježavala 485. godišnjicu Sabora u Cetingradu. Nije trebalo dugo čekati da nas pozovu na rakijicu, a zatim se zaorila i pjesma, koju je vodio g. Ivan. Nakon ugodna druženja (koje smo dobro zalijevali i njihovom i našom rakijom), polako smo se spustili do auta, uz pozdrav mještana da dođemo opet. Ako ne prije, a onda za veliku obljetnicu, za 15 godina, kada bude 500. godišnjica Sabora – pa tko živ, tko mrtav…