22.6.2011. Lisci su nas iznenadili došavši na vrijeme: točno u 6 ujutro pozvonila je Carica, a mi smo počeli iznositi torbe prepune hrane i koječega drugoga. Za muški dio družbe  bilo je tu i nepotrebnih stvarčica, iz ženske perspektive sve je bilo apsolutno nužno…

22 .lipnja prije 60 godina dogodio se još jedan povijesni događaj: Hitler napada Staljina.
Mi smo odlučili da ćemo se podsjetiti na 2. svjetski rat obilaskom Drvara i drugih zanimljivosti, što prirodnih, što kulturno-povijesnih.

Autocestom stižemo u Karlovac, zatim starom A1 do Slunja. Poklanjamo sebi još jednom šetnju očaravajućim Rastokama.
Granicu RH i BiH prelazimo na prijelazu koji slijedi nakon Ličkog Petrovog Sela.
U Bihaću smo ponovno u ugodnom ambijentu restorana pomalo snobovskog naziva „River“
Ispijamo kavicu, podsjećamo se ranijeg „bosnovanja“, a zatim dalje prema Drvaru.
Prolazimo Bosanski Petrovac (zove li se još tako?) i ulazimo u područje planine Osječenice. Tu se zaustavljamo da doživimo ratnu  povijest, otprije 15-ak, odnosno 60-ak godina.
Objedujemo u spomen-području pomalo  zapuštenog Titova vlaka.Unaokolo dosta ruševina iz zadnjega rata, ali lijepo vrijeme,  šumski mir i  radnici na konjima čuvaju nam  dobro raspoloženje.

10-ak km prije Drvara posjećujemo slapove u Martin Brodu na Uni. Prelijepo mjesto, pripada Federaciji BiH,  male unske Plitvice. Duga nad vodopadom : čarolija koja nas je dugo držala u blizini . Špiljica nedaleko slapova bila bi ljepša da neodgovorni nisu u njenoj unutrašnjosti ostavili ružne ostatke svoga boravka. Do stare kule nekako nam se nije dalo. Radije smo obišli obnovljeni manastir .
Obližnje  ribnjake i rječicu  Unac to ubrzo smo ostavili i kroz slikovit krajolik (zdesna obronci Osječenice, najviši vrh 1791 m, slijeva Bobara, najviši vrh Metla 1267 m) počeli se spuštati u kotlinu gdje se smjestio Drvar. Gradić od 8000 stanovnika (1991.), na obalama Unca.

Traženu kuću gđe Bosiljke nismo baš brzo pronašli. A pitali smo, i to nekoliko puta. Dva su nam mještana rekla da se malo vratimo i prođemo između dva dimnjaka. I tamo  smo pitali kod nekog dućana -gostionice. Najpouzdanije informacije dao nam  je susjed gđe Bosiljke, na kojeg  smo naišli. Bili smo, ustvari, već prilično blizu našeg prenoćišta.

Toliku dobrodošlicu nismo očekivali. Zaista smo se ugodno osjećali u društvu domaćice koja se cijelo vrijeme trudila da nam ugodi, da nas ponudi nečim. Poslije, dok smo mi kartali, ostala je uz nas i sa smiješkom promatrala naše kartaške šale.

Sutradan smo se, nakon obilna doručka, dugo rastajali i obećali našoj domaćici da ju nećemo zaboraviti, a moguće da se i ponovno vidimo: ili u Zagrebu (gdje joj živi kći) ili u Drvaru.

Uputili smo se u obilazak Titove špilje, ali smo samo djelomično uspjeli pogledati izložene objekte, iz razloga što je njihovo održavanje očito zanemareno. Osoba zadužena za posjetitelje nije se pojavila na vrijeme, a mi je nismo imali volje čekati duže od pola sata-sat.

Otišli smo radije u obilazak lijepog izvora rječice Bastašice  s hotelom Bastasi koji ponosno nosi svoju jednu jedinu zvjezdicu. Ponosno zato jer je u Titovo vrijeme ugošćivao „najdražeg gosta“. Šetnja uz izvor i hotel, koji je djelovao malo zapušteno, ali je ipak bio otvoren.
Mogli smo i šetnicom do špilje – ali to smo ostavili za neki drugi put.

Mi se vraćamo, a da bude zanimljivije odlučili smo obići stari srednjovjekovni grad Ključ.
I stari grad i okolica i kupanje na Sani, sve je bilo nezaboravno!
Prepuni dojmova uputili smo se prema Banjoj Luci preko lijepih travnjaka  zloglasne Manjače, jedući jeftino kupljene a preslatke svježe šumske jagode.

Odlučili smo i tom lijepom gradu posvetiti 2-3 sata šetnje ali i  obroku – poznatom banjalučkom ćevapu „Kod Muje“.