Dogovor : kako do cilja?

Bez terenca osvajanje Gole Plješivice s hrvatske strane ostaje nam  zasad “nemoguća misija” , kao i varijanta da se ide pješice: što zbog dužine puta, što zbog nepostojanja planinarskog objekta, doma ili makar skloništa, morala je biti odbačena. Zaključili smo, više-manje složno, da je prilaz Plješivici s bosanske strane moguće povezati s upoznavanjem nama nedovoljno poznate Cazinske krajine, Bihaća i okolice, tj. istočne strane Ličke Plješivice.

I čini nam se da nismo pogriješili, iako želja za osvajanjem oba vrha (Gole Plješivice, 1648…m, i Ozeblina, 1657…m) ostaje i dalje tinjati u nama, naročito u muškom dijelu družbe.

 

Putovanje kroz zapadnu Bosnu

Velika Kladuša i okolica ostavili su na nas pozitivan dojam: puno novih i lijepih kuća, dobro uređen stari grad s pratećim turističkim objektima. Naša Zmijoljupka upoznala je ženu koja se brine za apartmane. Ona i živi u blizini, a ima ne jedno štene, već cijelu pseću obitelj. Uskoro očekuje goste, a mi smo joj bili  dobra najava.  Štenad koja se muvala oko nas bila je toliko zabavna da smo joj posvetili nekoliko fotografija.

 

 

Spuštamo se serpentinastom cestom do Une i zaustavljamo kod nekad lijepog hotelskog  zdanja za vrijeme SFRJ, koji je svoje najbolje godine već proživio, ali je sačuvao i za nas nešto od svoje draži: drvene depandanse, sjenice za odmor i zabavu…Jedna  grupa Dalmatinaca veselo blaguje a i pjesma se čuje…  Park kamenih skulptura okružen je proljetnim vegetacijskim  ruhom , a najviše nas privlači ljepotica Una  prošarana adama, kamenim slapićima i patkicama. Kum je o hotelu ponešto znao, odnosno imao prijeratnih iskustva:hotel se zove Sedra, a u njemu su se nekad održavali poznati šahovski turniri.

Još je mondenije građen hotel s 4 zvjezdice „Kostelski buk“ s prekrasnim ujezerenim slapovima Une koji smo pogledali s pristojne distance jer novaca za te zvjezdice nismo imali.

 

U Bihaću i planinarskom domu

Nakon kratkog zaustavljanja radi blagovanja u jednom bihaćkom parku  nedaleko stadiona NK Jedinstvo (ime koje još stoji na staroj tabli, ali ga danas vjerojatno više ne rabe), upućujemo se na Plješivicu, u planinarski dom “Plješevica”, kako,  nažalost nepravilno, Bosanci zovu ovu planinu. Dom se smjestio u uskoj dolini s potokom, a svuda okolo se protežu plješivički  obronci.  Toga je dana sve vrvjelo od planinara- školaraca. Nekako smo se uspjeli upoznati s domaćinima: bratom i sestrom, gostoljubivim muslimanima s kojima smo se već čuli telefonski i rezervirali sobu. Malo smo ostali zatečeni izgledom doma koji u prizemlju ima, kao što je to bio običaj, prostoriju za životinje, dakle nekada očito štalu. Kamenim, grubo oblikovanim stubama penjemo se na kat, u zajedničku kuhinju, a zatim još malo više u našu sobu u potkrovlju. Izuvamo se iako nema nekog stvarnog razloga: više je to izraz poštivanja domaćina.

 

Sa Zahirom,domaćinom  koji nam se uljudno ponudio za vodiča, za nekih pola sata nakon smještaja, krećemo u obilazak  okolice doma. Iako nešto mlađi od nas (oko 50 godina), ima već priličan trbuh, koji mu ipak nije smetao za vrijeme našeg pentranja skliskim obalama potoka. Priča nam o svemu, o planinama najviše, ne samo bosanskim, nego i hrvatskim, slovenskim… vidimo da uživa u ulozi vodiča i zato ga pažljivo slušamo. Naša kuma-gljivarica toliko ga je uzela za ozbiljno da nije isprva shvatila njegovu šalu kad nam je pokazao svoj “tajni povrtnjak”: padinu sjajnozelenog medvjeđeg luka.Pokazuje nam slap, ne tako bogat vodom, ali svejedno slikovit. Podsjeća me na žumberački slap Sopot ili slavonski Skakavac. Zatim nas upoznaje s tritonom, rijetkom životinjicom koja  živi u čistoj vodi obližnjeg izvora. Put nam završava na vidikovcu, nešto poput naših Kamenih svatova, s pogledom na dom i okolicu u igri svjetla i sjene, miješanju boja tek probuđene listopadne šume i vazdazelene crnogorice.

Da ima još i snijega, ne na prvi pogled nego u rupama ispod lišća, pokazao nam je naš vodič i nabio na štap veliku snježnu zaleđenu grudu.

 

 

Drugo jutro, nakon duge noći (struje nema pa smo otišli rano na spavanje), izašli smo na balkončić svi četvero, i tako nagurani uživali pijući kavicu u ranojutarnjoj šumskoj svježini. Pozdravili smo se s redovitom gošćom doma, gospođom tužne sudbine koja je smrt svog sina pokušavala  preboljeti  radeći u vrtu. Doručkovali smo u društvu s domaćicom koja je spravila s                 burekom i … Nešto kao naš burek s mesom. Ugodno smo pričali o planinarskim doživljajima, a bila je riječ i o “Babi”, još uvijek zatvorenom  gospodarskom “kralju”  toga kraja, uspješnijem poduzetniku nego političaru. Njega su navodno sami Bošnjaci  iz Sarajeva već prije 1992. htjeli srušiti, a pogotovo nakon suradnje s karađićevim  Srbima.

Nakon srdačnog rastanka s domaćinima, natočili smo si svježe izvorske vode iz česme i krenuli prema Prikinom pogledalu, vidikovcu na 1225 m . Putem smo imali problema s pronalaženjem prave staze jer su neki znakovi upućivali da prolaz nije moguć. Svejedno smo se uputili šumskim putom na kojem je bilo i šumskih radnika sa strojevima, ali se nekako moglo proći.

Nakon 40-ak minuta stižemo do planinarske kuće “Runolist”, koja se upravo renovira. U blizini je vidikovac Prikino pogledalo i spomenik preminulim borcima Armije BiH. Panorama Bihaća pruža nam se ko na dlanu te ostajemo neko vrijeme na tom mjestu.

Vraćajući se prema autu najviše pogled usmjeravamo na Golu P., tako blizu, a tako nedostižna. Žene putem beru medvjeđi luk, a muški dio ekipe upoznaje Josipa, zanimljivog Bihaćanina koji se uputio biciklom na Plješivicu. Saznajemo da je studirao i završio elektrotehniku u Zagrebu, a sada radi u policiji.

 

Kraj puta: ćevapi u “River Uni”

Da bismo stavili točku na I, zaokružili naše prvo “bosnovanje” , morali smo pojesti ćevape u nekom živopisnom ambijentu na Uni. Izbor je pao na restoran koji nosi pomalo snobovsko ime, ali su ćevapi dobri pa nam ime nije puno smetalo. Slasno smo smazali sve, tražili još luka i počastili se crnim vinom. Sve to uz patkice koje su plivale oko nas, prava idila. A to je bio tek početak našeg bosanskog ciklusa…