Evo, za početak našeg izleta opisanog ukratko, iz pera Ogijeva… i moga.

Odlazak na Velebit, 11. prosinca 2020., graničio je sa zdravom pameti, ali kad Nikola organizira, onda nema bojazni.

Kiša i magla pratili su nas od Zagreba.

Na polaznoj točki, planinarskom domu Alan, dočekalo nas je sunce i pogled na more.

Cijelim usponom do Rossijeva skloništa mazilo nas je sunce, a priložene fotografije najbolje opisuju čaroliju Velebita.

Gaziti po suhom lišću bio je poseban ugođaj.

Rossijevo je sklonište prekrasno, ali drugi put bez oštre sjekirice ne krećemo. Namučili smo se s tupim sjekirama i pilama, ali smo se ipak i ugrijali uz vatru, uz smijeh i muku ježevu.

Nakon loše prospavane noći na drvenim klupama, dočekali smo zoru, doručkovali i uz suhu stazu i maglovito podneblje osvojili smo jedan od vrhova Velebita – Gromovaču, 1676 m. Nezaboravno!

• 

U povratku nas je sitna kiša i magla upozorila da smo na Velebitu, ali smo se sigurno vratili do polazne točke. Ugrijali smo se u Alanovu skloništu i sretno vratili u Zagreb. Veliko hvala Nikoli.

Evo još nekih sjećanja na naše dvodnevno “velebitarenje”.

Sjećamo se mještana Ličana u Švici i Krasnom. Dvaput sam stao i pitao koliko još ima do skretanja za velebitsku cestu za Štirovaču, odnosno, V. Alan. Malo je problem što se u Krasnom račvaju ceste za Oltare – Jablanac, drugi krak za planinarski dom Zavižan, a treći za Štirovaču i dalje prema V. Plani i Pazarištima. Dobronamjerno su nam odgovarali, a mi smo im zahvalili i predstavili se kao ljubitelji Like i Velebita, koji vuku podrijetlo iz gospićke okolice. Samo smo se jednom malo vratili jer jedan odvojak te “ličke magistrale vodi i do planinarske kuće Apatišan, pa i dalje prema Lomskoj dulibi i Rajincima: Velikom i višem – Malom (1699 m). To će biti lijep izlet, ali za neku drugu prigodu.

Nastavili smo dalje prema planinarskoj Carevoj kući, živopisnoj, ali bez igdje ikoga. Kratko smo ju slikali i nastavili prema sljedećoj planinaraskoj kući – Mrkvištu. Budući da je tu i račvanje ceste, a desni krak vodi prema Alanu, stali smo, protegnuli noge i nazdravili za uspješno savladan dobar dio puta. Svidjelo nam se o ovo planinarsko zdanje, dosta veliko i slikovito, uz samu cestu. Trenutačno potpuno pusto.

Kod Begovače prestaje asfalt a mi nastavljamo osunčanim padinama još nekoliko kilometara do planinarske kuće Alan. Uživali smo u suncu i jelu, ali ne koliko smo htjeli jer je pred nama bilo najmanje 4 h hoda do cilja – Rossijeva skloništa. Nakon obroka prvi dio puta, ustvari pristupni put do Premužićeve staze bio nam je napornije nego što smo mislili. Dosta strma staza, a teška naprtnjača na leđima: na sreću nešto manje od pola sata, a zatim olakšanje – Premužićeva staza, relativno ravna, odnosno blaga uzbrdica koja se lako svladava i preko livada i kroz šumu. Nismo mogli a da ponekad ne stanemo i ne divimo se krajolik, u daljini su se kao iz mora ili oblaka uzdizali otoci ili vrhunci… Poslije smo dobili potvrdu, kao što sam i mislio, da se radi o oblacima. Tek u blizini Rossijeva skloništa i more nam se malo ukazalo s otocima, najvjerojatnije Krkom i još ponekim otokom sjevernog Jadrana.

Ono što će mi ostati u sjećanju duže od nekih drugih lijepih trenutaka – to je uspon kamenim stubištem između istočne i zapadne stijene Crikvene. Strme i zahtjevne stube, a mi već prilično iscrpljeni u kasno poslijepodne. Nismo si dopustili da dugo maštamo o usponu na vrh Crikvene jer nismo znali koliko nas još čeka do Rossija.

Dolazak do Rossijeva skloništa otegnuo sepreko svake mjere: već je pao prvi mrak kad smo ušli u sklonište. Odmah smo počeli s raspremanjem i pripremama za loženje. Srećom da sam u skloništu bio prije mjesec i pol pa sam znao da ima zanimljivo neonsko osvjetljenje, dugačko preko metra, i s ručicom za paljenje. Pokazao sam Ozrenu što sve ima od korisnih stvari: grane za loženje, pila, sjekire…ne baš oštre, ali ipak. Večer je duga; da bismo ju skratili, bacili smo se na pomalo Sizifov posao piljenja, cijepanja, rezanja, a i skupljanja grana u bližoj okolici. Ipak smo uspjeli naložiti vatricu i grijati se u sve hladnijoj noći. Sećom, jedna od stvari koje nisam zaboravio – kocke za potpalu i upaljač – pomogli su nam da upalimo i održavamo vatricu. Za jedan sat već se prilično osjećala toplina u prostoriji. Tavanski je dio bio topliji, ali nam se nije penjalo pa smo si ležajeve prostrli na dvije klupe postavljenje u L.

Nakon što smo donekle zagrijali sklonište, bacili smo se na naše prehrambene zalihe. Uživali smo u svemu što smo našli u našim naprtnjačama, a nešto i na policama u skloništu. Naravno, i ostavili smo ponešto na odlasku: što hrane, što grana za loženje…

I tako smo i siti i ugrijani mogli na “tvrdi” počinak oko 22 sata. Ja sam otprilike znao što me čeka, stavio sam ispod sebe jednu vreću, ali i žalio cijeli sutrašnji dan što sam bio lijen da nosim i prostirač koji bi mi ležanje (jer spavanja je bilo malo) učinio znatno ugodnijim. A Ogi je prošao još lošije. On, onako koščat, nije slutio da će ležanje na uskoj i tvrdoj klupi za njega biti prava muka. Ali, nije se puno žalio. Stoički je sve podnio, jedva čekajući da s prvim svitanjem krenemo na Gromovaču.

Noću si nismo mogli pomoći slušanjem naših radijskih stanica: samo Digići pa Digići…Ali, i nešto dobro: puhovi te noći nisu bili previše aktivni, nisu vodili veliko kolo! Uranili smo, spremili se i po ne baš vedrom vremenu krenuli prema Gromovači, dakle Premužićevom stazom prema Zavižanu. Nakon petnaestak minuta došli smo do skretanja za vrh Gromovače. Ostavili smo naprtnjače i uputili se prema vrhu. Ubrzo so došli do mjesta do kojeg sam došao prije nepunih dva mjeseca s kćerkom i njezinim Domijem. Iako dalje staza izgleda zahtjevna i neizvjesna, ispada da, uz malu pomoć ruku, daljni uspon nije duži od 7-8 minuta! Šteta što nismo bili uporniji prošli put jer je bilo i vrieme puno povoljnije. Jutros je sve samo ne lijepo: magla, vjetar, oblačno – pred kišu. Ipak, veselili smo se kad smo stupili na vrh. Dvojica penzića i Velebit – Gromovača svuda oko nas. Malo se toga još vidjelo, a uskoro je počela i kišica… Slikali smo se i polako krenuli natrag na stazu.

Povratak prema planinarskom domu Alan nije bio tako dug, ali ni tako lijep: kišica nas je povremeno upozoravala da bi bilo poželjno sve usputne zanimljivosti ostaviti za neki sljedeći put. I vlaga se uvukla u stopala od visoke trave kojom smo povremeno morali gaziti. Morat ćemo se dobro osušiti uz toplu peć… A tako je i bilo!

Veliko smo olakšanje osjetili kad smo prepoznali, nakon otprilike 3 sata, skretanje sa staze prema domu. Dočekao nas je naš samac-planinar i poželio nam dobrodošlicu. Pozvao nas je u ugrijano sklonište unutar doma i ponudio nas toplim pićem. Ostali smo s njim u ugodnom druženju, saznali da se upoznao i družio još to jutro sa Švicarcima koje smo i mi upoznali putem prema Rossijevu skloništu. Švicarka je ispekla kruh i donijela mu da proba. Kako su prekrasna ta usputna poznanstva! Ostaju dugo u sjećanju i griju nas nečim toplim još dugo godina…