29. srpnja 2019. oko 9 sati krenuli smo nas dvoje iz Zagreba autocestom u Karlovac, dalje starom A1 preko Plitvica kroz Liku do Knina, i dalje prema našem dobrom znancu Dragutinu u Vrliku.Nakon ugodna ćaskanja uz jelo i piće, nastavljamo prema Hercegovini, Marićima u selu Provo, dobro poznatim cestama i krajolikom kojim dominira vrh Sv. Jure na Biokovu.

Utorak, 30. 7. 2019.

Već rano ujutro pozdravljamo se s Marinom i odlazimo prema Mostaru. Nakon malo lutanja gradom nalazimo put za Nevesinje i Gacko, pa dalje preko Bileće do granice s Crnom Gorom. Prvi smo put išli tom planinskom cestom s lijepim vidicima, ponekad i kroz šumu i slabo naseljen kraj.

Naš je terenac sve to izdržao, iako na uzbrdicama ne baš lako. Od Gackog polja i postupnog spuštanja prema Bileći kraj je bogatiji, puno blaga pase na velikom polju opjevanom u Mažuranićevu epu. Bilo je malih problema zbog radova na kolniku i obilaznica u Bileći, ali smo ipak relativno brzo došli na cestu koja iz Trebinja vodi u Crnu Goru. A njome smo, u punom sastavu “Kumove družine”, prošli prije 8 godina, u listopadu 2011. Zaustavili smo se na jednom vidikovcu uz Bilećko jezero, s manastirom nedaleko od nas i otočićem.

Dovoljno za kratko opuštanje i uživanje. Na granici smo imali sreće, kao i tijekom cijelog putovanja: prevelike gužve nije bilo. Carinici (na srpskoj strani) suzdržani, a na crnogorskoj pristupačniji i gostoljubiviji. Vjerojatno je i registarska pločica tu odigrala svoju ulogu.

Autocesta se u Crnoj Gori gradi, ali nakon kratke vožnje njome, dolazimo na gradilište, tj. vozimo se kaldrmom oko jednog sata. Registracije uglavnom srpske, crnogorske, bugarske; vrlo malo iz Hrvatske: jedan-dva auta.

Prolazeći poznatom prometnicom, sjećamo se posjeta manastiru Ostrogu, neopisive gužve i opasno uske prilazne ceste.

U Podgorici opet moramo stati i pitati za granični prijelaz na Skadarskom jezeru. Oznake na cestama baš i nisu previše jasne,nigdje uočljive oznake o graničnom prijelazu. Nekako stižemo do granice, i to cestom koja kao da vodi kroz sajamsku gužvu. Nemalo smo se iznenadili kad smo ugledali granične kućice. Već smo i umorni, ali prizor na jezero i okolne planine nas opuštaju. Dogovorili smo se da ću ipak nastaviti voziti dokle budem mogao jer traženje prenoćišta nas baš i ne raduje. Nakon manje od sata lagane vožnje visoki planinski lanci (Prokletija?) naziru se sada u daljini na sjeveroistoku, a mi vozimo ravnicom, s pogledom na Skadarsko jezero. Sve nas više čude ogromne vile, ljetnikovci, bezbrojni moteli s benzinskim pumpama i restoranima. A i autocesta , malo drugačija nego naše, ali besplatna – bez naplatnih kućica, s puno više ulaza u nju…

Uglavnom zanimljiva i ugodna vožnja završava pred Tiranom, gdje autocesta prelazi u običnu cestu, a automobila sve više! Umjesto obilaznice oko glavnog grada, Albanci sav promet usmjeruju u centar, pa nastaje neopisiv kaos, barem za naše pojmove.

Kako smo uspjeli preživjeti tu prometnu ludnicu i ostati živi i neokrznuti – to nam nikako nije jasno. Ali da više nikad ne bih prolazio kroz tako nešto, to sam čvrsto odlučio čim smo izašli iz tiranskog krkljanca i našli se ponovno na autocesti za Elbasan. I pljusak nas je zatekao putem, kao da i on daje zadnji doprinos gnjavaži kroz koju smo prošli.

Nakon Elbasana opet se moramo više puta zaustavljati radi provjere ispravnosti naše rute. Oznake za Makedoniju nema, jedino nam dobronamjerni Albanci pomažu nekako, više rukama i pokazujući na navigacijskoj karti na mobitelu. Problem je u tome što državama nije stalo da jasno označe kako ih napustiti, već se označavaju njihova mjesta, u ovom slučaju grad Korçë , koji je samo djelomično na ruti prema Ohridu. Po kilometraži znatno udaljeniji od najbližeg prijelaza u Makedoniju, to nam nije bio najbolji orijentir, ali nekako smo se snašli, između ostalog i korištenjem GPS-navigacije i ostaloga. Naravno, to nas je koštalo: za 2 dana napravili smo tromjesečni račun!

Pamtit ćemo odlično povrće(rajčicu i…) koje smo kupili uz cestu, a odmah se i raspitali za dalji smjer prema “nesretnom” Korçëu! Nakon toga i mjesta gdje šiklja voda, a djeca nude pranje vozila. Cesta je opet postajala pretežno planinska, pratila tok nekih rječica ili presušenih korita. Bilo je i smiješnih scena s policijom i autom ispred nas: dugo nije pretjecao nikoga, a poslije kad je pretekao jedan kamion, zaustavila ga je policijska patrola.

I onda, kad se napokon pojavilo jezero na horizontu, za koje smo pretpostavljali da je Ohrid, bili smo presretni što se bliži kraj našeg maratonskog putovanja.

No, nije bilo tako: glavna cesta koja vodi na ohridsku obalu ne vodi i na makedonsku granicu!? Trebalo nam je neko vrijeme da to shvatimo, a uvjerili smo se kad smo pitali neke Makedonce i Albance koji su trgovali.

Morali smo se vratiti 2-3 km, i onda krenuti sporednom cestom, naravno, bez jasne oznake da ona vodi do makedonske granice. Kad smo uskoro vidjeli granične kućice, laknulo nam je, i naš umor kao da je počeo nestajati.

Tome je doprinio i makedonski policajac na granici koji je bio više nego susretljiv, spomenuo restoran “Nikola” u Strugi gdje možemo svratiti, a i upozorio na neravnine na cesti koje nas očekuju. Ovako ohrabreni nastavili smo voziti neravnom cestom i oko 19 h stigli u Strugu. Verica ju pamti otprije 40 g. Vozimo se polako kroz ljetovalište s puno gostiju, uglavnom viđamo makedonske registarske oznake OH i SK, ali ima i bugarskih i srpskih. Izlazeći u pravcu Ohrida malo vrludamo, no obrzo stižemo u Ohrid – naše glavno odredište. Dosta gust promet, ali daleko od tiranskog prometnog kaosa. Bez puno traženja pronalazimo naš Turistički bulevar, a da toga nismo bili ni svjesni. Možda i najšira cesta u Ohridu, ali je svejedno orijentacija po kućnim brojemvima skoro nemoguća jer rijetko koja kuća ima vidljiv broj. Skrećemo na jednom kružnom toku prema obali jezera jer sam obaviješten da je apartman blizu obale. Pomoć mladog Makedonca je dobrodošla, ali ne naročito precizna: saznali smo da smo blizu tražene adrese, ali imajući u vidu zračnu liniju. Vraćamo se na Turistički bulevar i ubrzo stajemo na rub kolnika – što nije rijetkost i na tako prometnoj cesti. Kod obližnjeg pansiona pitam za adresu, ali mi gospođa koja boravi u njemu nije znala pomoći. Ipak, sreća me pomazila jer sam sam otišao do susjedne zgrade i pronašao traženi broj – Turistički bulevar 15!

Već je padala noć pa smo morali brzo odlučiti: ostati parkirani na glavnoj cesti ili napraviti krug oko zgrade. Odlučili smo se na drugu varijantu, težu, ali sigurniju. Nismo uspjeli doći na na parking pred zgradom, već malo dalje. Ušli smo u zgradu i malo čudnim dizalom popeli smo se na zadnji, 5. kat: unutrašnja se vrata nisu dokraja zatvorila, a pri zaustavljanju se čula neugodna buka. Nakratko nas je preplašila, ali smo se ubrzo zaputili prema zadnjem stanu – broj 24. Nije nam dugo trebalo da otvorimo protuprovalna vrata. Oboje smo ostali ugodno iznenađeni lijepim, novim stanom od 50-ak metara kvadratnih. Malo smo uživali u razgledavanju, a onda se vratili do đimija. Nekako smo na kraju ipak uspjeli parkirati pred zgradom, uzeli posteljinu i toaletnu torbicu. Umorni smo, ali ipak se opuštamo večerajući juhu i odličnu albansku rajčicu s tijestom. Pričamo o dugom i napornom putovanju, sretni što smo uspjeli stići živi i zdravi na cilj.

Iako ispod nas bruji promet i čuje se vika mladeži gotovo cijelu noć, spavamo relativno dobro jer nije vruće ni sparno: Ohrid je na 693 m/n/v.

Srijeda, 31. 7. 2019.

Odmaramo se i upoznajemo okolicu. Donosim preostale kovčege iz auta, pijemo kavu na našem osunčanom balkonu s prelijepim jpogledom na grad i jezero Ohrid. Prva šetnja do jezera: uputili smo se prema jezeru i vidjeli jedan stariji par da se uputio, natovaren kupaćim rekvizitima, na plažu. Slijedimo ih i za 5-6 min, prolazeći kroz školsko i fakultetsko dvorište, stižemo na obalu uz jedan talijanski restorančić.

Riva je prekrasna, s puno sadržaja za mlade, šetnicom, trgovcima… Uživamo u pogledu na labudove i čamce u šašu, na turističke brodice koje stalno prolaze na ruti Ohrid – Sv. Naum. Istražujemo Stari grad i neposrednu okolicu: Vera je presretna što pronalazimo KAM, trgovinu u blizini, u kojoj je nakupovala po svom običaju brdo stvari, i to vrlo jeftino, 40-ak posto jeftinije. Najviše ju veseli grčko maslinovo ulje. Poslije ručka opet smo u šetnji Turističkim bulevarom, gdje i pronalazimo poštu, ali ne uspijevamo nazvati domaćina Giorgija: nema više telefona pa nam sa svojeg mobitela simpatična službenica zove i ostavlja mu poruku.

Četvrtak, 1. kolovoza 2019.

Ujutro šaljem poruku Gioriju jer je V. potrošila svoje “gige”, a ja 80% od 370 kn?! Toliko su mi naplaćene Whatsapp poruke? Zvao nisam nikoga!

Giorgi je ubrzo došao k nama: simpatičan i razgovorljiv Makedonac, koji se, poput svojih predaka, smatra i Bugarinom. Priča nam o sebi, o svojem dobrom prevodilačkom poslu s pok. Marijom, o Ohridu i svemu pomalo. Uskoro nas je odveo u restoran preko ceste i upoznao s prijateljem Albancem Kutimon i konobarom. Pije se fina rakijica, pa sam i ja popio malo preko svoje mjere, ali sve za dobro društvo i raspoloženje. Giorgi je počastio ručkom, ukusnom čorbom koju nosimo u naš stančić. Možda smo se malo i prenajeli jer Verici je bilo muka.

Nakon odmora odlazimo s našim poznanicima u šetnju starim dijelom Ohrida, do crkve sv. Sofije. Malo smo se zadržali u razgledavanju, slikanju i slušanju zvučne probe neke austrijske šansonijerke afričkog podrijetla. Verica se raspituje za bisere koje bi kupila Dragici, a ja tražim zemljopisnu kartu Makedonije / Balkana. Navraćamo do Giorgija u njegovu Partizansku ulicu. On ima stan u Skopju gdje je formalno zaposlen, a ovdje mu u omanjoj kući živi brat s obitelji, a on povremeno navrati. Donijeli smo mu bocu samoborskog bermeta, što ga je ugodno iznenadilo. On je nama još jutros poklonio bočicu rakije i knjižicu o Ohridu. Kujtin i Giorgi nas informiraju o obilježavanju Ilindena u obližnjem prigradskom naselju Velgošti s crkvom sv. Petke.

Petak, 2. kolovoza 2019. – Ilinden

Ujutro smo kao i obično otišli na rakijicu ili sok u kafić Groš, spojili se na internet, javili se djeci i najbližima i ,nakon što sam se počastio sokom i palačinkama s bananom, otišli u potragu za ilindenskim avanturama. Na desetak km nismo našli oznaku sela Velgoshti, a za crkvu nam se učinilo da ima neki neugledni putokaz, pa smo ga zato i prošli. Nismo se opterećivali što smo vjerojatno promašili traženu lokaciju jer smo već ranije odlučili posjetiti Nacionalni park Pelister i Bitolu, a sada su nam bili na putu.

Već u blizini Bitole, pokraj Lukoilove benzinske postaje, nailazimo na putokaz za NP Pelister. Zapažam i cijenu plina: oko 3,5 kn.Nešto povoljnije nego kod nas. Uskoro stižemo u Bitolu (Bitolj), glavnom prometnicom s rječicom poput Miljacke. Nalazimo ubrzo parking u središtu, u blizini dvije velike đamije i sahat-kule(Saat-kule). Šetamo se glavnim šetalištem, Starim bazarom njihovim korzom s puno trgovina i kafića, pa čak i katoličkom crkvom. Slikamo se uz zanimljive objekte i spomenike.

Na mostu preko rječice Dragor

Iako je Ilinden, neke su trgovine otvorene. Slikamo se uz Sahat-kulu i spomenik Filipu Makednonskom. Obilazimo pravoslavnu crkvu sv. Nikole, gdje se odvija služba za pokojnika. Verici je pop dopustio da upali svijeću i razgleda unutrašnjost crkve. Ostavila je 5 kn milodara u posudu koju nazivaju “kaca”, kako je V. pročitala ćirilični natpis.

Na povratku odlučujemo otići do NP Pelistera, što je bila prava odluka jer smo nakon 20-akmin vožnje uskom planinskom cestom nabasali na pravi ilindenski dernek kod crkve Bogorodice. Nezaboravan prizor: mnoštvo ljudi, sitničara, ciganske glazbe, sve razbacano oko crkve, na livadi s ogromnim starim javorima.

Tu kupujem autozastavicu Makedonije, a V. dvije lijepo urešene boce od trgovca Branka, po majci Hrvata (iz Međimurja). Dobiva i magnet-broš na dar, a sveukupno smo platili samo 5 eura.. Ugodno ćaskamo s Makedoncem koji je emocionalno vezan za sve što je vezano za Hrvatsku.

Nastavljamo uskom a prometnom cestom prema hotelu “Molika”, na 1450 mnv. Lijep objekt prepun gostiju, uglavnom iz Makedonije. Od stranaca ima Bugara, ali smo čuli i Francuze! Opet oni, kao i u Crnoj Gori.Bez njih ne ide, znaju što vrijedi!

Odlučili smo nešto pojesti: za mene teleću “čorbu” a za V. piletinu s prilogom. Moja je porcija bilo duplo manja nego u “Grozdu”, ali je zato Veričina bila velika pa sam jedna pileća prsa s prilogom pojeo ja. Salatu samo dobili na kraju – za desert! Popili smo i dva mala skopska piva. Nismo baš bili oduševljeni, ali trebalo je probati. Sve u svemu, ukusan i jeftin obrok. Nismo trebali ukucavati pin na maestro-kartici: račun nije iznosio preko 100 kn.

Da malo potrošimo višak kalorija šetamo otprilike jedan sat okolicom “Molike”, među molikama, endemskoj vrsti crnogorice. Šumska staza je na početku široka i lagana, prepuna šetača koji se na šumskim proplancima zabavljaju, jedu ili čitaju zanimljivosti o Parku.

Vraćamo se puni dojmova, usput promatramo vrh Babe – 2600 mnv – koji ću valjda jednom i dotaknuti svojim stopalima. Na polovici puta za Ohrid zapažamo i obrise Prespanskog jezera, a s druge strane, vjerojatno i Streševskog jezera. Uskoro nam pogled mami crkvica poluskrivena u šumarku, a zatim i putokaz za restoran – ribogojilište pastrva “Kod dede”.

Obećali smo si da ćemo svratiti do njega za koji dan. Uskoro stižemo u Ohrid, i, nakon kraćeg odmora, odlazimo do obale da se konačno okupam. U dosta valovitom Ohridu društvo su mi pravili kupači i labudovi.

3. 8., subota, 4. dan u Ohridu

Ujutro smo ponovno u “Grošu” na kavi i rakiji s Giorgijem i Kujtimom. Ostajemo skoro do podneva pa odustajemo od plaže prije ručka. Poslije ručka odlazimo do Giorija, pa s njim u Stari grad. Na povratku nam se priključuje simpatični i pričljivi hvalisavac Kujtim. Naš je red da počastimo večerom jer G. sutra odlazi u Skopje. Večerama u našem “Grošu”. Sve je tako dobro i fino (koje rosé vino) da ostajemo do 1 poslije ponoći. Mi smo još dobri. Kujtim je ostao do 5 ujutro!

Nedjelja, 4. kolovoza 2019.

Lindici čestitamo 1. rođendan

Još jedan oproštaj od G., a zatim luda vožnja gradom s Kujtimom. Bez vozačke (oduzeta mu je), ali mu i ne treba jer, navodno, ima dobrih vezica…

Pokazuje nam bratovu pizzeriju, prilično velika i na odličnoj lokaciji, ali s nekim pravnim problemima. Jedva smo se riješili malo preuslužnog domaćina i pošli u obilazak Samuilove tvrđave i crkava.

Razgledavamo crkvu sv. Klimenta, najvažniji kulturni spomenik stalno krcat posjetiteljima. Ima zaista prekrasnih eksponata, a i položaj na brdašcu pruža impresivan pogled na okolicu. Kupujem kartu Makedonije, opet za 4 eura / 250 din. Već smo dosta umorni od hodanja i sunca pa odustajemo od posjeta Samuilovoj tvrđavi. To ostavljamo za popodne.

Popodne navraćamo u trgovački centar i kupujemo neobičnu zelenkastožutu dinju odlična okusa. Do Tvrđave nam je trebalo 45 min, u povratku 10-ak min manje. Zaista nas je ostavila bez daha: veličinom, pogledom na grad i jezero, uređenošću zidina… a sve to za 1 euro, čak i manje jer smo se predstavili kao “domaći”. Umjesto 60 din platili smo 40.

Ohrid sa zidina izgleda prilično velik grad, veći nego što smo očekivali. Dugo smo ostali i slikali sve što nam se činilo zanimljivim i vrijednim uspomena.

Na povratku ostajemo desetak minuta kod amfiteatra, gdje se upravo održavala zvučna proba za koncert Vlatka Stefanovskog. Koncert je zakazan za 21 h, a toliko nam se nije čekalo, pa se polagano vraćamo u naš apartman. Dogovaram se s planinarom Petrom, Giorgijevim poznanikom, da se sutra nađemo kod Molike…

5. 8. 2019. – Oluja na Pelisteru

Ustajemo malo ranije, tako da smo oko 8 već spremni za put do Molike i susreta s Petrovom obitelji. Prema karti izgleda da ne moramo do benzinske pa onda prema NP Pelister. Možda možemo skratiti rutu tako da od Rotina skrenemo sporednom cestom, a onda bi se opet trebali spojiti s glavnom koja vodi od Bitole, tj. benzinske pumpe. Uspjeli smo s glavne ceste na križanju skrenuti prema Rotinu, ali nas je cesta dalje dovela u jedno cigansko selo i šumski put do manastira sv. Ilije. Lijepo zdanje u park-šumi s klupama, ali dalje nije pogodno ni za našeg đimija. Upute mještana Cigana nisu nam puno pomogle, tako da se odlučujemo vratiti na glavnu cestu i javiti Petru da ćemo kasniti…

Ispalo je tako da je i on došao pred Moliku oko pola jedanaest, a mi smo došli čak i nekoliko minuta ranije. Upoznavanje simpatične obitelji: Petar ima 48 godina, žena mu je nešto mlađa, profesorica engleskog, a sin Leon ima 8 godina, ali je krenuo ranije u školu pa će uskoro u 4.r. Popili smo piće i krenuli u obilazak, ali bez V.

Kružna tura je trajala 3 h i 15 min, a obišli smo obližnji vidikovac, izgorjeli dom s poprsjem tragično preminulom Dimitru Ilievskom – Muratu. O spaljenom domu Petar mi je dosta pričao jer ga za njega vežu mladenačke uspomene. Spalili su ga neki narkomani.

Vidikovac na stijenama je očaravajući: Bitola se vidi kao na dlanu!

Na povratku prema hotelu Molici razgovaramo o svemu i svačemu: gljivama, biljkama, aroniji, molici, školi, djeci, planinarenju, Tulovim gredama 5. 8. 2014., vrhu Dinare 1. 6. 2018., nogometu, tenisu, kućnim ljubimcima.

Verica nas je jedva dočekala jer je već bila prilično gladna, a piti samo rakiju bez vode (nisu joj dali?), više nije mogla. Pojeli smo prvo Simonine sendviče, s naručenom šopskom salatom, platom različita pečenja, a zalijevali smo crnim merlotom. Dosta jakim pa su ga neki od nas malo razrijedili vodom. Ugodno smo se družili, a Vera se dosta posvetila Leonu i njegovom vježbanju: trebao bi radi pravilnog razvoja kralježnice dosta plivati. Dogovorili smo se da ćemo se uskoro vidjeti, na Ohridu, a ako nas ne budu boljele noge i na usponu na Pelistir. Što baš i nije bilo lako organizirati jer su nam noge već bile teške iako nam je Simona dala da popijemo magnezij. Mi stari senilci smo im zaboravili dati brufen za Leonovu baku: učinili smo te tek kad smo se rastali, tj. kad smo ih dostigli autom. Do kuće u Magarevu još će trebati pješačiti barem pola sata.

Kod benzinske pumpe gdje smo se trebali uključiti na glavnu cestu prema Ohridu, bili smo sudionici prometne nezgode, a možda smo je djelomice i skrivili. Naime, zbog vrlo loše riješenog ulaza/izlaza na glavnu i sporednu cestu, krivo sam se prestrojio. Automobil s galvne ceste je htio skrenuti prema meni, ali nije provjerio tko mu dolazi iz suprotnog smjera glavne ceste. Došlo je do lakšeg sudara. Verica je panično tražila da se čim prije maknemo “s mjesta zločina”. Vratili smo se u Bitolu, ali drugi ulaz na glavnu cestu nismo našli, pa smo se ponovno vratili na isti, i vozeći odmah iza jednog šlepera, nekako se uključili na glavnu cestu, a da nitko na nas nije obraćao pozornost. Laknulo nam je. Popili smo piće, natočio malo benzina po cijeni od 1eura za litru, a zatim se uputili prema izletištu koje smo već zapazili u prolasku – Rajska dolina.

Prekrasan objekt s ribnjacima potočne i ohridske pastrve, šaranima i …Uljudne dvije domaćice pričaju nam kako su same uredile cijeli prostor, pun zanimljivih starih predmeta, životinja (zečevi slobodno pasu, nekoliko pasa) i biljaka. Ugodno iznenađeni slušali smo pijuckajući rakijicu i kavu. Pohvalili smo domaćine i rekli im ponešto o našim kumovima i njihovim ribnjacima.

Zaista, 5. 8. kakav dosad nismo doživjeli.

6. kolovoza – kupnja kabanice i tenisica jer za planinarenje nemam ništa pogodno. Samo 10 eura, a vrlo lijepe.

Verica je sva sretna što smo pronašli drvenu daskicu za sjeckanje. Ona joj je najviše nedostajala u našem skromnom setu posuđa. Brodom do sv. Nauma nismo otišli jer su karte rasprodane. Uzimamo rezervacije za sutradan.

Čujemo se redovito s djecom i drugom rodbinom. Nina nam javlja da je Spokova posjekotina dobro, a naš Ivan da “lopatari” i dobiva odmah na ruke 240 kn. Teško mu je, ali izdrži.

S Kujtimom se pokušavamo čuti, ali on ili dođe u “Groš” poslije nas ili ima svadbu …

Kućna česma – izvor je vrlo kvalitetne pitke vode, što saznajem od simpatičnog stanara tek nakon tjedan dana. I Biljanini izvori su nam blizu, kod benzinske postaje – to je ustvari četvrt, a ima li još nešto – nismo saznali.

7. 8. 2019. Ohrid – Trpejci

Makedonska obitelj (Petar sa ženom Simonom i sinom Leonom) dolaze nam oko podneva. Nakon ugodna druženja i objeda, Petar nas vodi na lijepu plažu s vidikovcem u mjestu Trpejca. Rekao sam mu da, nažalost, ne mogu ići s njima u planinarsku pustolovinu na vrh Babe. Oni će možda sami, ali na kraju je izašlo tako da nisu išli niti oni. Tješim se da će biti još prilike, možda već dogodine. Od naših smo Makedonaca dobili staklenku meda s borovim iglicama i čepiće za uši. Mjesto na koje nas je Petar odveo je zaista prekrasno, a voda čista i mirna, poput morske. Vera se puno trudila oko Leona da propliva uz pomoć našeg zračnog jastučića. Donekle je i uspjela, a za uspomenu smo mu ga poklonili.

Htjeli smo im pokloniti i čokoladu i sok od aronije, ali su oni još svratili u Peštane kod Leonova prijatelja, a pokloni su ostali u stanu. Izgleda da su mi čepići za uši dobri jer sam s njima plivao 200 m od obale i poslije nije bilo nikakvih problema s ušima. Leon je jednom s narukvicama na rukama plivao uz tatu, izgleda da mu strah od vode i nije takav problem. Navodno da je već plivao, a kasnije mu je došao taj strah…Ugodno se družimo, loptamo u plićaku. U jednom trenu Leon je, kao uz put, spomenuo zmiju, ali smo mi to smatrali kao šalu i prečuli. Tek ćemo sutradan shvatiti da je dječak zaista vidio zmiju, a mi, srećom po Veru, nismo.

Srdačno smo se rastali u nadi da to nije naše zadnje druženje.

8. kolovoza

Budući da naš Kujtim ima poslovnih problema, odlučujemo otići u Strugu bez njega. Prateći privremene prometne znakove malo kružimo, tako da se skoro nismo ponovno našli na granici s Albanijom! Da nismo pitali radnike na cesti, moglo se i to dogoditi. Trebali smo skrenuti kod nove džamije, ali je signalizacija slaba. Ubrzo pronalazimo mjesto na divljem parkingu uz nekave štandove i prodavače voća i povrća, uglavnom ciganske obitelji. Šetamo se i slikamo na starom mostu, gdje Crni Drim nastavlja put prema sjeveru. Nije nam baš bilo jasno jer je Vera mislila da se tu Crni Drim ulijeva u Ohrid, a on ga ovdje napušta.

Vera obilazi štandove s biserima kako bi imala za poklon kumama i rodbini, a ja bilježim zanimljivosti fotoaparatom.

Nakon uspješne kupnje nastavljamo sa šetnjom duž velike plaže, gledamo luksuzne hotele s bazenima, pronalazimo i javni WC za 10 MKD-a

Pješčana plaža je prilično puna, ali nismo se bili raspoloženi za kupanje u toj gužvi: vidjeli smo i kupili što smo mislili pa se vraćamo u Ohrid, u Groš na ručak (opet čorba s tripicama i govedina), a poslije odlazimo sami u Trpejce, da vidimo možemo li sami naći jučerašnja mjesta.

Uspjeli smo se parkirati na isto mjesto bez gužve i smjestiti se na plažu. Nažalost, nakon nekog vremena spazili smo crnu dugačku vodenu zmiju, kako mirno prolazi tik uz nas i nestaje pod jednim povećim kamenom, očito svojim skloništem. Moja je družica odmah doživjela šok, ali srećom bez povraćanja; malo vike i plača, bježanja dalje od vode… Popila je tabletu za smirenje i oko pola sata ostala podalje od vode. Za to vrijeme ja sam ju smirivao polagano spremajući stvari. Ljudi pokraj nas su je gledali sažalno, ali blizina zmije ih nije ni približno tolika uzbudila kao Vericu. Otplivao sam jednom do bove i zatim se polako vratili do auta.

V. sam ostavio da se u Ohridu šeta gradom a ja sam se vratio da ispitam ulaz u NP Galičica. Upoznao sam dvojicu čuvara na ulazu, koji su mi preporučili da razgledam park ujutro sutra ujutro. Simpatični momci, pogotovo mlađi debeljuco koji je bio raspoložen za šalu: umjesto 200 dinara mogu im donijeti i neko pićence…

Vrativši se u Ohrid saznao sam da je V. ponovno doživjela bliski susret s zmijurinom: ovaj put s bijelim pitonom koji služi kao atrakcija za slikanje na rivi! Odlazimo na spavanje, ali V. ne može usnuti, čak ni zatvoriti oči. Svjetlo smo ostavili gorjeti cijelu noć.

9. kolovoza 2019. – izlet brodom u Sveti Naum

Oboje smo loše spavali, tek nešto malo pred jutro. Kavu pijemo ranije nego obično, već oko 7.15, a zatim idemo u Groš. Spojeni na internetsku vezu saznajemo novosti iz Zagreba: baka Nena je pala i natukla nogu, ali ništa ozbiljno. Nina će na izložbu svojega rada u Istru, a naš Ivan “šljaka” danas i sutra. Ponavljamo narudžbu: sladoled, limunada, sveukupno 140 MKD-a.

Brod nam treba krenuti u 13 h, ali dolazimo ranije, sjedimo u parku i promatramo prolaznike, svakojake turiste. Nasmijava nas jedna Srpkinja koja se obraća mužu: “Nemoj da se moram da umlatim da stignem na brod!”Na povratku opet ju vidimo i čujemo:”Vlado, uprti torbu, vidiš da izlazimo!” Ton koji je to izrečeno toliko toga govori o jadnom mužu i dominantnoj (i rasnoj) ženi. Verica se ponovno slatko nasmijala.

Na brodu smo upoznali mladi bračni par iz Hrvatske, okolice Belišća, nešto stariji od Nine. Bili smo dosta blizu, na krmi broda, samo djelomice zaštićeni tendom od sunca. Čuvši da govorimo hrvatski, mladi su nam se obratili i tako je započela komunikacija za vrijeme vožnje. Dalibor, 38-godišnji suprug priča nam kako su se proveli prije Makedonije, na ljetovanju u Grčkoj, mjestu Stavros na Egejskom moru: neobično toplo more, ali ima meduza i puno smeća!