Planinarska kuća Visočica, u koju sam 30.9.2016.  stigla iz Zagreba s tatom,

nalazi se na rubu šume, na 1430 m/nv. Do vrha na 1619 m/nv stiže se za pola sata – ako se usput i uživa u okolnim prizorima.

Pamtim silaske  s  planina u društvu prijatelja kad nas je znao uloviti mrak, ali ovaj se put to sigurno neće dogoditi: zvjezdano nebo nad nama tek počinje  blijedjeti, a zora sramežljivo svitati.

Nadamo se da ćemo stići na vrh malo prije izlaska sunca.

Polako napredujemo jer je sve mokro  i sklisko od jutarnje rose. U blizini vrha pažnju mi privuče biljčica između dva kamena. Meni je izgledala kao čuvarkuća: imala je spiralne listiće zašiljene na vrhu. Što sam ju duže gledala, transformirala se u neko mitsko, svemirsko biće. Nevidljiva sila spustila ju je baš na ovo mjesto, podsjećajući me na biljku s krova djedove kuće i njegovu priču. Sjećam se kružnog pokreta njegove ruke i smješka. Učinilo mi se da je djedova duša voljela svemir jer su njegovi pokreti prizivale letjelicu koja je ispustila sjeme.

 

Svježi zrak i povjetarac bili su nam novi nevidljivi putokaz. Moje su oči pogledale u daljinu, i tada sam vidjela izmaglicu koja je stvarala koprenu nalik moru, a sunce je izranjalo iz nje. Napravila sam tijelom puni krug oko sebe i više nisam prepoznavala koji dio je more, a koji su planinski otoci, brda iznad oblaka. Sve je bilo jednako očaravajuće.

Znala sam da je Visočica jedan od najljepših velebitskih vidikovaca, s kojeg se za dobre vidljivosti mogu vidjeti gotovo svi velebitski vrhovi: od Zavižana na sjeveru do Svetog brda na jugoistoku.

Napokon na vrhu, nas dvoje zajedno s izlazećim suncem. Tu je i geodetski betonski  stup i kutija sa žigom.

Naše su sjene počele rasti od sve jačeg sunčeva svjetla. Bila je to prilika za igru naših silueta i fotografiranje…