Nadali smo se lijepom prvomajskom vikendu ( i to produženom!), ali da ćemo u 2-3 dana doživjeti toliko toga za pamćenje, tome se nismo nadali.
Pošli smo kasnije nego što smo zamislili, u subotu oko 10 h, s tim da smo Nikolinu odvezli do Glavnog kolodvora, pa se tek nakon toga uputili do naplatnih kućica u Lučkom.
Kao i obično, odlučili smo da ćemo autocestom do Bosiljeva, a poslije starom Lujzinskom do Gornjeg Jelenja, pa preko Hreljina prema Jadranovu.
Nismo znali za koliko se povećala cestarina do Bosiljeva, ali sam bubnuo da bi mogla biti oko 30 kuna – i zaista, pogodio sam u lipu!
Na kratkoj relaciji od nekoliko kilometara do stare ceste prema Rijeci vidjeli smo da je najviše slovenskih registarskih oznaka, a da je tako, uvjerili smo se i u Jadranovu, gdje su većinom bili Slovenci, a zatim domaći: Riječani, Zagrepčani i poneki iz neke druge treće zemlje.
Do Skrada smo prilično ogladnjeli pa smo odlučili stati na izlazu iz grada, parkiralištu s natpisima o Vražjem prolazu i Zelenom viru. Glavom su platile konzervirane ribice, meni uvijek dobrodošle gdje god bio. Vjeročki baš i ne, ali sve smo 3 konzerve smazali, i to ekspresno…
I tu smo se uvjerili da je hladnoća naudila nekim voćkama, prije svega orasima, pa i smokvama i bagremima…ali ono što nas je najviše pogodilo je hladnoća usprkos sunčanu vremenu: bura je pokazivala zube tako da smo požalili za rukavicama koje smo izbacili iz standardne opreme.
Vozeći se dalje prema Lokvama, sjetili smo se rijetke zgode kad smo s vidikovca / prijelaza Vodenjak vidjeli u daljini obrise Julijskih Alpa. Ovoga puta vidljivost nije bila takva, ali je zato iznenađenje bilo u obliku sanjkališta / koturališta na prilaznoj cesti do jezera.

Malo smo gledali djecu koja su se spuštala na nekakvim sanjkama s kotačićima. Pokušaj slikanja “pokretnih meta” nam nije uspio, no nema veze, bit će još prilika.
Na Gornjem Jelenju skrenuli smo prema Jadranskoj magistrali. Htjeli smo najbližim putom do ulaza za Jadranovo, gdje smo iznajmili apartman. Budući da smo izlaz za Hreljin previdjeli, a to bi bio najkraći pravac, nastavili smo novom dionicom poluautoceste i napravili 5-6 km više, kao da smo htjeli na Krk.
U Jadranovo smo ušli na drugo skretanje za mjesto, kako nam je preporučila vlasnica apartman a, gđa Snježana. Da nije bilo zabranjenog smjera u jednu usku ulicu, njezinu bi kuću brzo našli, a ni uz malo obilaženja nije bilo pretjerano zamorno.
Upoznavanje i piće dobrodošlice s njom i njezinim poznanikom Austrijancem bilo je ugodno iako se baš i nismo mogli normalno razgovarati. Nakon što smo se smjestili, krenuli smo u obilazak pješice: okućnice pune cvijeća a vrlo su česti koprivić / kostelj i ariš.

Kao zanimljivost pamtit ćemo i Verin lapsus: “Pogledaj ove divne tegle na armu!” (čitaj: jarmu).

Nakon otprilike pola sata hoda spustili smo se šumicom na kraj plaže, u blizini pristaništa i već otprije poznatog zdenca, kraj kojeg nam je dobrodošlicu poželjela mazna bijela maca .

Na povratku smo prošli kroz mjesto, a zatim se spustili na najbližu plažu: nije baš nešto bajno, velike glatke stijene, podsjetile su me na kupanje u Medveji, samo što imaju više stuba do ceste.
Sutradan smo krenuli šetnicom nazvanom Stazom valova (koja je ujedno i planinarska staza) prema poluotoku Kačjaku. Oko 2 km valovitog novog asfalta, a usput sunca, mora i svakojakog raslinja i poljskog cvijeća.

Zato i nismo bili sami: šetači, među kojima se isticala grupa postarijih planinarki koje su gazile od Crikvenice, a sreli smo ih i na povratku, biciklisti, obitelji s malom djecom i kućnim ljubimcima.
Na Kačjaku smo se sunčali, pijuckali i zasladili se,a zatim napravili krug po pomalo zapuštenom turističkom centru, ali koji ima uređene teniske terene i lijep vidikovac za zaljubljene.
Na povratku u Jadranovo ponovno smo sreli simpatičnu žensku družbu, razlog da padnu šale na treći mogući susret.
Da riješim zagonetku koja se krije iza naziva Terme Selce, odlučio sam se raspitati i, usprkos skeptičnoj i zajedljivoj ženici, pronašao traženu lokaciju već nakon dva upita. Naravno, ime nije u skladu sa značenjem riječi terme – prirodni izvor tople vode. Radi se o lječilištu za postoperativne povrede uglavnom za športaše poput Janice i Ivice Kostelić.
Pun pogodak je bio da odemo u vinodolsko zaleđe, u Bribir i Drivenik, pa da se u Križišću uključimo na staru cestu kojom ćemo preko Hreljina doći do Jadranske magistrale u blizine Jadranova.
Već smo ranijih godina obilazili Vinodol i njegove “oči”, ali svih šest još nismo obišli. Ovaj smo se put odlučili za 573 m visok vidikovac Pridva, nazvan prema obližnjem vrhu. Uskom smo se cesticom uzdizali uz kamene gromade djelomično pošumljene i prošarane poljskim cvijećem, slikovitom žutom dračom i uz rub ceste ljubičastim irisima. Putokaz nam pokazuje gdje treba skrenuti i parkirati, a na 50-ak metara je izgrađen lijep kameni vidikovac s kamenom klupom i turističkim panoom. Ovdje se bolje upoznajemo s “Očima Vinodola”. Evo što piše:

Čitav je Vinodol  jedna prekrasna priča, satkana od bogate povijesti, brojnih kulturnih i povijesnih spomenika, prirodnih ljepota i tradicije. Jedno je Vinodol doživjeti putujući kroz njega, a drugo ga je sagledati iz »ptičje perspektive«.
Odabrano je šest  vidikovaca, od kojih tri  na području Vinodolske općine:
– iznad naselja Drivenik – vidikovac “Mahavica”,
– iznad naselja Grižane/Tribalj – vidikovac “Pridva”,
– iznad naselja Bribir – vidikovac “Slipica”,
te tri (3) na području Grada Novi Vinodolski:
– iznad naselja Ledenice – vidikovac “Gradina”,
– ispod Svibe – vidikovac “Sviba”,
– te kod Krmpota – vidikovac “Kuk”.

Vidikovac Pridva  smješten je uz cestu Antovo-Lič kao i viši, Mahavica (781 m), iznad Drivenika.
Vidik puca na sve strane: na sjeveru se uzdižu Kobiljak i kameni stožasti vrh Medviđaka, zapadno se prostiru prekrasne planinske livade Razromira prošarane kamenim blokovima, na jugozapadu planinski masiv Učke, te Kvarnerski zaljev prošaran otocima Krkom, Cresom, Rabom i Pagom te masiv Velebita. Jugoistočno proteže se pogled na Planinu koja strmo pada u vinodolsku dolinu sve do Novog Vinodolskog. Uz samu obalu pogled seže do Selca.
Nakon uživanja u pogledu vratili smo se na cestu i počeli spuštati. Gdje smo krivo skrenuli ne znamo, ali smo se na glavnu cestu spustili na drugom mjestu. Nastavili smo prema zapadu i ubrzo prošli akumulacijsko jezero hidroelektrane Tribalj, gdje smo boravili prije nekoliko godina s kumovima Liscima.

Nastavili smo prema Križišću, ali smo se ipak još zaustavili  pokraj nekoliko lijepih kamenih  perila. Obišli smo zadnje i imali što vidjeti: lijep betonirani izvor i veliko korito u kojem su pralje prale rublje. Sve okolo lijepo uređeno, trava pokošena, nasadi loze…

Znali smo da na onom nezgodnom križanju u Križišću moramo biti oprezni kako bismo skrenuli za nekih 170° i uključili se na cestu 501 kojom ćemo ubrzo stići na  Jadransku magistralu i obljižnji odvojak za Jadranovo.

U ponedjeljak na 1. svibnja smo još malo uživali na terasi apartmana, a zatim se oko 12 h oprostili od domaćice, ostavili kavu i bombonijeru, pomalo i za razbijen tanjur te krenuli prema 45 km udaljenim Delnicama: 25 do G. Jeljenja i 20 do hotela Risnjak u Delnicama.   Na sunčanoj terasi smo popili kavicu i raspitali se kako do V. Drgomlja. Budući da su Lisci bili na ručku kod Ivice i  Romane, odlučili smo pokušati sami pronaći put do 1154 m visokog vrha. I nije bilo jako komplicirano: Supilovom do crkve i onda prije nje skrećemo lijevo (ustvari smo promašili pa smo se morali vraćati), dalje pratimo cestu i uz vojarnu ulazimo na šumski put, ujedno i planinarsku stazu.U blizini prve klupice nailazimo na medvjeđi luk – i Verinom veselju nije bilo kraja!

 

Uskoro se staza i put odvajaju,

mi nastavljamo našim jimnyjem, i nakon desetak minuta lagane vožnje po mjestimično razrovanom putu, stižemo  do čistine gdje susrećemo dvojicu planinara koji nas obavještavamo da dalje moramo pješice. Zaista smo imali sreće jer nisam siguran da bismo zapazili oznake.

Nakon  razgovora i presvlačenja / obuvanja

 

U pozadini se vidi prilično velika “vojna krajina”, na povelikoj čistini. Ima i ljestve sa čekom na jednom drvetu, ali u lošem stanju pa nije za javnost.

Krenuli smo prema vrhu i uživali u pogledu i okolnim biljkama, čemerici, medveđem luku kojeg je bilo kao na Ličkoj Plješivici…
Na vrh smo se popeli za petnaestak minuta, a toliko nam je trebalo da se bolje upoznamo s mlađim Robertom i nešto starijim Ivanom, pa i da nešto popijemo za uspješan pohod i upoznavanje.

Pogled s vrha puca na sve strane, naročito prema Sloveniji, slovenskom Snežniku, dolini Kupe, Skradu i njegovom vrhu, Delnicama i okolnim planinama, masivu Risnjaka i V. Kapeli.

slika

Svoje smo oduševljenje širokim vidikom  zalili crnim vinom, a zatim smo

 

ostavili  i   pisani trag o našim sretnim trenutcima.

slika

 

 

Povratak do auta nakon rastanka s novim poznanicima trajao je kratko, a i nismo se žurili rastati se od predjela na kojem smo bili sretni.

Nakon desetak minuta vožnje stigli smo do mjesta gdje se spajaju staza  i put, i malo poslije došli do klupe na kojoj je već bio naš novi poznanik Ivan i sređivao ubrane cjetove medvjeđeg luka od kojih će napraviti poseban ragu.

Još smo se jednom pozdravili i s čuđenjem ih pitali kako su se tako brzo mogli spustiti s vrha, prije nas u autu.

Za prave planinare poput nas to i nije nešto, uz osmijeh i pozdrav su nam uzvratili.

Posljednja stanica užitka našeg vikenda bila je u restoranu Dobra na Dobri, našem omiljenom mjestu odmora i okrjepljenja za dušu i tijelo.

Koju čašu hoćeš? Nešto smo kupili, a nešto izvadili iz naših auto-rezervi.