Već 1. siječnja 2016., nakon ugodnog druženja i dočeka Nove, poslije jutarnje kave i doručka napuštamo domaćine Vrapce i njihov žumberački (k)raj. Htjeli bismo čim prije stići u Liku i nastaviti novogodišnji odmor u novom ambijentu vikendice u Kaluđerovcu, u podnožju brda Metlače.

Starom karlovačkom do Karlovca, pa kroz Dugu Resu i dalje dolinom  Mrežnice kroz Gornji Zvečaj, Generalski Stol (s odvojkom za toplice Lešće), preko dobro poznatog Tounjskog mosta prema Josipdolu. Obris Kleka, kao i toliko puta dosad, ukazivao nam se putem, sve do odvojka za Oštarije, i još malo dalje. Uskoro svladavamo prijelaz Kapela (888 ili 887 m n/v), a nedugo zatim  zaustavljamo se i javljamo našim domaćinima Tomaševićima da stižemo za otprilike jedan sat. Cijelo vrijeme vožnje gledamo u injem prekrivene vrhunce Kapele, a sada se malo i razgibavamo na svježem planinskom zraku. Slijede poznati krajolici oko Brinja, rodnog mjesta mog gljivara i tenisača Mesića, pa Gacka, a u Gackom polju  Otočac i Ličko Lešće. Već duže  planiramo provesti jedan vikend u njegovom hotelu s bazenom i na ribnjacima Gacke, ali nikako da saznamo za neki povoljan termin.

Malo nas je iznenadilo što je cesta do Perušića više brdska nego ravničarska, kakva zna biti u ličkim poljima. Ubrzo nalazimo odvojak za Kaluđerovac koji nas vodi kroz kanjon Like, jedan od ličkih dragulja u kojem smo već imali prilike uživati. Malo zaobilazeći stigli smo u Kaluđerovac, a zatim pričekali domaćina da nas odvede do vikendice-apartmana u pustom zaseoku, nedaleko Metlače.

Nakon kratkog i ugodnog razgovora s bračnim parom Tomašević, ostajemo sami da uživamo u šetnji ličkim stazama bez snijega i toploj vikendici. Obilan obrok (sarme i svakakvih oblizeka i pijače ima za tjedan dana – ako nas zatrpa snijeg o kojem se samo priča), kartanje, sviranje i dremuckanje… Ložimo pomalo cijelu noć jer zna se tko je zimogrozan. Kumovi su na galeriji i moraju dobro paziti kako silaze noću na piš-piš niz preuske drvene ljestve. Neki su zbog toga radije koristili i tzv. balkonski WC…

U subotu odlazimo u Klanac, gdje pronalazim crkvu i župni ured, s namjerom da nađem neke podatke o svojim predcima. Prehlađeni mi župnik pokušava pronaći podatke o rođenju mog pok. oca Nikole i djeda Luke, ali bez uspjeha. Očito nisam pogodio vrijeme jer mi ubrzo daje preporuku da dođem drugi put i sam detaljno pretražim sve knjige rođenih. I to me je zasad zadovoljilo, kao mogućnost da se ponovno vratim u zavičaj svojih predaka.

Nakon kratkog svraćanja u Gospić (do kojeg nam je trebalo 15-ak min) da kupimo kruh, odlazimo u Perušić k našem zagrebačkom susjedu Peri,  Ličaninu koji je  smog i gužvu odlučio trajno zamijeniti mirom i svježinom ličkih brda. Sastajemo se pred školom kojom je upravljao njegov otac, i danas aktivan feljtonist svoga kraja. Skrećemo kod crkve i obližnjeg Perušićkog starog grada, najljepšeg naziva za srednjovjekovni dvorac-utvrdu koju zovu i Kula ili Turska kula. Usput se nakratko družimo s ogromnom krmačom opasna izgleda, a 2-3 minute kasnije uskom  i mjestimice zaleđenom  cesticom stižemo na ulaz u špiljski park Grabovaču.

Iako nije sezona kad su Samograd i neke druge špilje otvorene za posjet, naš nam vodič sa zadovoljstvom priča o zanimljivostima svoga zavičaja, naročito Parka.

Cijelim putem do ulaza u špilju i lijepa vidikovca na dolinu Like i njene planine, nas petero uživamo u okolišu. Kišica i oblačno vrijeme tek su nam  neznatno kvarile ugođaj. Na povratku u vikendicu već smo pomalo umorni, a kišica ne prestaje.

pr Odustajem od zamisli da za uspomenu iskopam jedan grmić brinja. Opet uživamo u pijuckanju, žvakanju i kartama. Netko pomalo svira, netko drijema,     a netko se predaje čitanju jer je kućna biblioteka  i više nego dobra.         

Najavljuju i snijeg, a sutra ujutro bismo trebali krenuti natrag za Zagreb!? Nismo se htjeli previše osvrtati na takve varijante jer ove zime snijega kao  da ne će  biti  čak ni u Lici. Barem nam se tako činilo.

Negdje oko ponoći s malom nevjericom zaključujemo da se prognoza obistinjuje: snijeg pada, a do jutra ga je već bilo tridesetak centimetara. Ujutro se dižemo ne baš svježi i naspavani, no odlučni da makar probamo očistiti od snijega naše motorne ljubimce. Za taj nam je posao trebalo skoro jedan sat,a snijeg je i dalje nemilosrdno sipio.Zimska idila ima svojih čari, ali nas ipak plaši da ćemo se teško probiti do asfaltirane  ceste.

Uspijevam našim “đimijem” , uz dosta opreza da se ne zakopam u snijeg ili skliznem u grabu, proprtiti  do asfalta, nekih 300 metara puta. Ubrzo nam dolaze domaćini da sredimo račune i da nam zažele sretan put. Srdačan rastanak uz obećanje da se moramo vratiti na proljeće i osvojiti Metlaču, a možda nas Pero Murgić, naš turistički vodič za Liku, odvede i na velebitsku Visočicu!

Nije moglo bez male nezgode! Marijanu je spala zaštitna obloga s kotača ubrzo nakon što smo krenuli! Sva sreća da smo bili iza njih i vidjeli da je nešto čudno u snijegu. Nismo odmah reagirali, ali ipak su nam ubrzo proradile lampice pa smo se vratili i pokupili navlaku za kotač. Bila je to za nas jedina nezgoda, a putem smo, nažalost, vidjeli nekoliko automobila zabijenih u snijegu ili, još gore, karambolirana.