U ne baš rano jutro, krenulo je iz Zagreba nas petero: Nina, Domi i ja s naša dva crno-bijela četveronožna prijatelja – Fuđijem i Spokom, put sjevernog Velebita. Za neke prvi put, za neke obnavljanje i dopunjavanje prijašnjih doživljaja, iz davnih dana 2008. i 2010. godine.Ugodna vožnja autocestom do Otočca, 150 km od Lučkog, a zatim prema Krasnom preko Švice, Lipovlja, Garića. Jednom smo stali, protegnuli noge, nešto čalabrcnuli i obavili ono najnužnije, kao i peseki. Oznaku za Gerovo, kao i u Gorskom kotaru, u prirodi nismo našli, ali na zemljopisnoj karti jesmo. Možda je to stari naziv za naselje …Kranjsko Selo

SLIKE

• 

Iza Krasnog je odvojak za cestu koja vodi u srce Like, meni tako draga mjesta mojih predaka: Mala Plana, Pazarište, Aleksinica, Klanac – do Perušića. Nakon otprilike sata vožnje i jednog kamionskog zastoja, stigli smo, šumskom cestom, do ulaza u NP Sjeverni Velebit. Platio sam ulaznice za nas troje (po 30 kn svaka), pa smo nastavili još desetak minuta do velikog parkirališta u podnožju planinarskog doma Zavižana.

Velika je gužva jer je prekrasno vrijeme i vikend, ali smo našli mjesta za parking i klupu gdje smo pojeli svačega pomalo, pa i ribica s povrćem. Puno smo toga ostavili u autu, uzeli ponešto sa sobom i uputili se prema početku Premužićeve staze, otprilike 1 km od parkirališta. Išli smo cestom koja se spaja s cestom iz Krasna za Pazarište, i došli do Premužićeve staze. Cesta je zatvorena, osim za čuvare Parka. Ispočetka se ide livadom s manje kamenja i kroz šumu pa nije previše zahtjevno. Polagano napredujemo, usput se zaustavljamo da uživamo u pogledu i slikamo poneku zanimljivost: stijene, šumovite klance i dulibe, vrhove Hajdučkih i Rožanskih kukova. Ja prepoznajem neka mjesta, naročito tablu sa slikom najviših vrhova: od M. Rajinca pa …

Stižemo za otprilike 3 h do odvojka za vrh Gromovače. Do vrha je još 15-20 min, kao i do Rossijeva skloništa. Nastavili smo prema skloništu a za uspon će biti vremena na povratku.

Umjesto 2h i 30 min, mi smo se, uz česta zaustaljanja – uživanja u okolišu, dogegali do doma za 3 i pol sata, već prilično umorni. Naročito se to odnosi na mene, tako da sam s nevjericom i poštovanjem slušao mnogobrojne planinare kako se upućuju i dalje skroz do doma na Alanu. To je još nekih 11 km od Rossijeva skloništa, kako stoji na karti na samom zidu skloništa. Nije mi to baš jasno: pa zar smo od Zavižana prošli “samo” 5,1 km! A kažu da je to polovica puta do Alana, do kojeg je 16 km!?

Budući da smo imali i drugih briga – pogledati hoće li u skloništu biti mjesta za noćenje, presvući se i pojesti nešto, obavili smo izviđanje i zaključili da imamo sreće. Usprkos mnogobrojnim posjetiteljima, nije bilo nikog tko je imao namjeru noćiti u skloništu jer nitko nije ostavio svoje stvari za spavanje po klupama i potkrovlju.

Brzo smo se “raširili” u “donjem” i “gornjem” domu, s nadom da osim znatiželjnika koji su navraćali na 2-3 min unutra, neće biti prevelike gužve: kapacitet obje “spavaonice” je nekih 5-6 osoba.

Izašli smo nešto pojesti na klupe pred skloništem a zatim se prepustili izležavanju na suncu i kratkim šetnjama s pesekima oko doma. I kad smo pomislili da neće nitko s nama dijeliti prenoćište, ipak su dvije studentice grafike, sa svojim velikom čuvaricom…., odlučile ostati – što smo, ne baš s oduševljenjem, prihvatili i podijelili se: Nina se dogovorila s njima da one budu dolje, na klupama, uz peć, a nas će troje noćiti na galeriji. Svi peseki, naravno, ostaju dolje jer ljestve nisu baš pogodne ni za nas, a još manje za njih.

Kad se polako počelo mračiti, znali smo da više nitko neće dolaziti, pa smo se počeli spremati za noćenje, Domi i ja smo ložili vatru, nešto smo grana našli uz peć, a nešto smo i mi donijeli. Razgovarajući uglavnom o planinama s dvije mlade ali iskusne planinarke prošlo je i 22 h pa smo se zavukli u svoje vreće u potkrovlju, a dolje je bila štenara s dvije paziteljice. Za divno čudo peseki su bili dobri, tek ujutro su dali pusu novim poznanicama. Nije bilo ni hladno, pogotovo na našoj galeriji, ali buku su nam stvarali puhovi, i to više nama ispod krova – kako sam zaključio skoro 2 mjeseca poslije, u ponovnom noćenju kod Rossija.

Noću smo se dizali samo jednom: prvo Nina, pa onda i ja. Imala je problema sa silaženjem jer se krivo okrenula, ali srećom nije pala. Ujutro smo bili sretni što je svanulo, a ja sam se potajno nadao da će naše poznanice planinarke, kako su i obećale, otići ranije prema domu na Alanu. Međutim i one su oklijevale sa spremanjem i doručkom, što nam zbog skučenog prostora i drugih jutarnjih potreba, nije baš previše odgovaralo.

Ipak smo se napokon pozdravili s njima i ostali malo sami. WC, poluraspadnuta izbica, kao da su je pogodile kamene gramade Pasarićeva kuka, nije baš ulijevao povjerenje pa smo se prošetali, svak na svoju stranu.

Vrijeme nam je i drugi dan bilo sklono pa smo polagano krenuli natrag prema Zavižanu, s namjerom da se zaustavimo i pogledamo kako je to s usponom na Gromovaču. Čuli smo od nekih iskusnih planinara da do gore ne treba više od 10 -15 min…

Za 20-ak min smo došli do oznake za uspon na vrh. Dogovorili smo se da ih ja čekam i čuvam stvari. Za 20-ak min pojavili su se prvo Fuđi i Spok, a za njima Nina i Domi. Nisu stigli do vrha jer se kod nekih stijena trebalo držati rukama, tako da im se to s pesekima činilo prezahtjevno. Ali je pogled i s mjesta na kojem su se slikali bio očaravajući…

I ja sam bio znatiželjan i probao se popeti makar do mjesta do kojeg su i oni došli, 10 min laganog uspona. Tako je i bilo: vidio sam da bi dalji uspon bio zahtjevniji, a nekako nisam bio potpuno svjež i odmoran nakon provedene noći uz glazbu puhova!

Vratio sam se na glavnu stazu i obećao sebi da je to bilo tek upoznavanje s Gromovačom, a sljedeći put ću sigurno otići do vrha. Mladi su s pesekima otišli naprijed, ali su me onda pričekali i dalje sam ih slijedio pogledom. Opet je bilo puno ljudi, ali ne kao jučer kad sam se osjećao kao da hodam Ilicom, a oko mene prolaze ljudi koje je pristojno pozdraviti. To nakon nekog vremena postane malo naporno…

Ponekad sam i pitao odakle stižu i kamo idu: uglavnom različite škole, iz Zagreba, Rijeke, grupe koje su autobusom došle do Zavižana, a on će ih pokupiti isti dan kod doma na Alanu! Mladima i onima s dobrom kondicijom treba 5-6 h za taj podvig, meni se činilo primjerenijim da stazu od Alana do Rossija prijeđem lagano u sljedećem druženju s Velebitom.

Iako nisu uspjeli jesti u domu, popili su piće i razgledali okolicu tog najslavnijeg hrvatskog planinarskog doma. Pričekao sam ih kod auta, a zatim smo svi pojeli nešto i okrijepili se, kako bismo odmorni i siti krenuli natrag u Zagreb.

Što Nina i Domi pamte s ovog za njih prvog druženja s Velebitom tek ćemo vidjeti …