Krenuli smo u petak 30. 3. 2018. oko 9 h, puni velikih očekivanja.

Usprkos lošim meterološkim najavama, vrijeme je podnošljivo: ne pada i nije hladno. Zaustavljamo se nakon prijeđenih stotinjak kilometara: već pomalo osjećam peckanje u križima, a Rastoke su prilika za odmor i uživanje u vodenim prizorima koji  uvijek odišu pozitivnom energijom i ljepotom.

Nastavljamo prema Plitvicama, očekujući neka dobro poznata mjesta: prvo restoran Winnetou, zatim odmorište Borje gdje smo prije dosta godina (moram provjeriti u svoj dnevnik) vidjeli još uvijek aktivnog i po građi tijela uočljivog političara Šukera. Ne bih mu se sjetio  imena da nije  Davora Šukera!

Prolazeći  Likom neminovno zapažam planinu Plješivicu, naročito jedan od njezinih vrhova – Golu Plješivicu. Prije dvije godine bio sam s partnerom-gljivarom Mesom (Zdravkom Mesićem) na njemu i pritom doživjeli puno toga što često spominjemo kad se vidimo.

I s Vericom sam bio, ali negdje do pola puta – s njom je to obično tako: ili je kasno ili bi mogli naletjeti na kakvu beznožnu ljubimicu…

Opet prolazimo ličkim poljima pretvorenim u jezera kojima se teško nazire kraj. Približavamo se Kninu, gledamo ponosne vjetroelektrane i pratimo putokaze za nama još uvijek nepoznate izvore Une i Zrmanje. I dok smo jedan drugome obećavali kako ćemo prvom prilikom posjetiti spomenute lokacije, spazih u retrovizoru auto koji je potpuno identičan našem đimniju. To još nismo doživjeli pa mi Verica odmah vikne:

“Upali sva četiri!”

Nije nam uzvratio istom mjerom, ali kad smo skrenuli na prvo ugibalište, to je učinio i vlasnik đimnija iza nas. Splićanin, lovac, s lovačkim psom u zadnjem dijelu – jedina razlika od našeg. Ostali smo dosta dugo razmjenjujući dojmove: Drago je kupio kao i mi rabljenog đimnija,  2006. godište, prije pola godine za cijenu od 5.500 eura! Mi smo našeg platili 8.500, ali četiri godine starog! Kaže da za našeg možemo dobiti 7 – 7,5 tisuća eura! Pokazivao mi je gume s velikim ripnama za makadam ili kombinirane – oznake AT i … Na moje žaljenje da slabo vuče uzbrdo, odgovara da je to normalno, a nije problem u neredovitom servisiranju. I potrošnjom su nam naši blizanci jednaki: 9-10 l plina na 100 km. Mislim da ću nabaviti kombinirane univerzalne gume za godinu-dvije kad se potroše ove koje rabim.

Na jednom od sljedećih odmorišta uspostavljam telefonsku vezu s vlasnikom soba u Vrlici. Uz male poteškoće nalazimo njegovu kuću – koja i nije više u Vrlici, nego u susjednom mjestu!!! Podosoju! Djevojka koju smo pitali (uz mali izvor/ribnjak ) jedva se sjetila da postoji

prenoćište “Leda” preko puta tvornice, a na izlazu iz Vrlike, ni dvjesto metara od njezinog turističkog panoa s ribljim vrstama!

Domaćin je simpatičan i uslužan samac (?) naših godina. Lijepo nas je dočekao i ponudio rakijom i keksima. Ubrzo iza nas pristigli su novi gosti: dvojica biciklista iz Ogulina; Goran, mlađi, i Ivan, 64 godine, stariji, a obojica prosvjetari. Ugodno ćaskamo o putovanjima, planinarenju biciklima, pješice ili autom. Pokazujemo im sliku hercegovačke  “Kravice”, slapova nedaleko Međugorja. Nakon smještaja u lijepu veliku sobu, ali sa zajedničkom kupaonicom za sve tri sobe, uputili smo se u obilazak glavnog izvora Cetine i crkve sv. Spasa, stare katoličke iz 9. st. Obišli smo i puno mlađu pravoslavnu crkvu u neposrednoj blizini ujezerenog izvora, čije renoviranje još traje.

 

Komunikativna povratnica Srpkinja, tip prave Amazonke, pričala nam je o zanimljivoj špilji u blizini, ali ju ipak nismo našli, kao ni druga dva izvora Cetine. Otišli smo autom do obližnjeg kamenoloma odakle se pruža širok pogled na cetinski kraj. Jedan od vrhova koji u svojemu podnožju ima planinarsko sklonište, a koje nam je hvalila spomenuta Amazonka, zove se Lišanj, po nekim podatcima drugi najviši vrh Hrvatske (1793 m/v) . Do njega, što autom što pješice treba 3-4 h. Nama je trenutačno zanimljiviji  vrh Dinara (Sinjal) – krov Hrvatske, kojem ćemo se približiti sutra,  makar samo do skloništa i stare gradine Glavaša.

Na povratku se slikamo  pred kućicom s natpisom Trg Franje Tuđmana i hrvatskim barjakom. U Vrlici prvo pronalazimo  pravoslavnu crkvu sv. Nikše, a ubrzo i središnji gradski trg s katoličkim crkvom i uskrsnom procesijom za Veliki petak. Naročito su slikoviti tzv. čuvari Kristova groba koji u svečanom ruhu stoje pred crkvom: koristimo priliku da se slikamo uz njih, a Verica ide i u unutrašnjost crkve gdje bilježi fotićem i druge zanimljivosti.

Odlazimo zatim u potragu za rodnom kućom Milana Begovića u ulicu koja nosi njegovo ime. Nekako ispada kao da se piščeva kuća sakrila, pa ponovno pitamo jednog mještana. Otkrivamo ju tek na povratku, jer je uvučena u dvorište. Mogli su staviti obavijest na vidljivije mjesto, komentiramo malo s negodovanjem .

Saznajemo za put kojim se treba popeti za Tvrđu, ali to ostavljamo za sutradan. Preko Trga česme, najslikovitijeg dijela Vrlike, pronalazimo novi put za povratak na glavnu cestu i našu sobu. Večeramo i razgovaramo nakratko s Ozljanima i domaćinom. Umorni smo i jedva čekamo da se ispružimo na novom krevetu.

Rođendansko jutro, 31. 3. 2018. Dočekalo nas je tmurno vrijeme, a ubrzo i počinje kišiti. Naši biciklisti navlače impregniranu odjeću i kreću u prometnu pustolovinu. Mi za njima, našim đimnijem. Ubrzo ih sustižemo na jednom odmorištu. Imali su pune ruke posla sa skidanjem mokre odjeće pa smo im samo kratko trubnuli… U Hrvacima smo prepoznali kuću u kojoj smo boravili prošle  (pretprošle?) godine.

 

U Trilju prelazimo Cetinu i šetamo njezinim obalama i rascvjetalim parkom. Impozantan viseći most budi nam stare uspomene. Jesmo li već prelazili njime Cetinu? Vera misli da jesmo, samo je u međuvremenu most obnovljen. Moram provjeriti u svojem dnevniku. 

 

 

Ubrzo stižemo u Imotski, na benzinsku postaju gdje kupujem aditiv za đimnijev plinski motor (150 kn!) a malo prije smo već napunili spremnik  plinom. Cijene su slične  u RH i  BiH: 4,64 / 4,84. Veći je problem što nam se događa da pišti alarm kao da nema plina, a ustvari je spremnik pun. Već smo to doživjeli prije 4 godine na putu za aerodrom Brnik s Ninom.    Na preporuku jedne prodavačice tražimo restoran “Ružini dvori”, nekoliko kilometara nakon Imotskog. Na žalost, nije otvoren u predsezoni, ali nas konobar upućuje na restoran “Antik” u Posušju.

Njega sam pronašao usprkos Veričinim pogrešnim preporukama. Lijep restoran, još bolja hrana – idealno mjesto za rođendanski ručak: žablji batci za V. i pastrva za mene, crno vino za oboje. Obilne porcije, a sve oko 200 kn, što V. plaća karticom, pa tako plaća još manje nego da smo platili gotovinom jer bosanska KM vrijedi tako 3,8 kn, a  u gotovini 4.

Kad smo izlazili, baš je pljuštalo pa smo se malo i otuširali do auta. U Širokom kupujemo buket za Ljiljin grob. Kod Marića su svi: 4 M – Mario, Marina, Mara, a uskoro stiže i Marko da isproba Veričin prsluk. Te je rođendanske  večeri bio veliki  boksački meč između dosad neporaženih teškaša Joshue i Parkera za ujedinjenje 4 pojasa svjetskog prvaka. Pobijedio je Britanac Joshua. Mi nismo čekali sitne sate, već smo uživali u Marininim kiflicama pa poslije u krpe .

Nakon uskrsnog doručka i tucanja jaja, prvoaprilskih šala s V. i Marijem, Marina i V. odlaze s Jagodom na misu, a Mario ostaje čuvati mamu Maru.Ja đimnijem  odlazim u otkrivanje okolice desetak kilometara uzbrdo cestom prema selu Grabova Draga. Samo selo počinje 5-6 kilometara nakon oznake za naselje, kad se prođu neke zanimljivosti: visoravan s grobljem i stadom ovaca. Ovčarski su me psi dočekali s lavežom, ali ne preopasnim. Tu je i zanimljiv spomenik žrtvama palim u 2. svj. ratu na strani fašističkih snaga.

Nastavljam dalje, prolazim uz poneku kuću sa znakovima živih duša. Stižem uskoro na raskrižje putova za Široki i Mostar i oznaka lokaliteta:

Zanimljiva  kapelica s  ograđenim prostorom za misna slavlja. Neke lokacije ostavljam za sljedeći put: Groblje mira,…

Počela je kiša pa sam se vratio oko podneva. Nakon ručka odlazimo do Jagode i njezine mame, a zatim polažemo cvijeće i svijeće na Ljiljin grob. Markov otac Ivica nas poziva na popodnevno druženje, uz Markovu harmoniku.

 

2. travnja poslije doručka, natovareni Ivičinom rakijom i Marininim jajima, krenuli smo prema hrvatskoj granici, ali ovaj put preko Gruda. To je bila prava odluka jer su nas vidici na zasnježene vrhunce Čabulje i Čvrsnice ugodno iznenadili. Poželjeli smo  da im se u skoroj budućnosti još više približimo i bolje ih upoznamo.  Na granici nije bilo problema, osim povremeno s đimnijem, odnosno njegovom plinskom instalacijom.

 

U Imotskom  prvi put pronalazimo parking u blizini Staroga grada, neposredno iznad Modrog jezera. Šetamo se parkom i spuštamo  stubama prema jezeru. Zbog skliskih gazišta ubrzo se zaustavljamo i  oprezno uživamo u letu galebova, zgodnoj špiljici i  rascvjetalim biljkama. Put do Crvenog jezera nismo našli pa će to biti razlog da ga potražimo kojom drugom prilikom.

Iako smo javili domaćinu Dragi da stižemo, kad smo  pokraj njega samo projurili trubeći, pomislio je da se nećemo vratiti.

Produžujemo do planinarskog skloništa-kontejnera na početku staze za Dinaru.

Susreli smo i neke planinare koji su se vraćali s vrha, ali našoj se doktorici nije svidjela ideja da se prošetamo do ruševina starog grada Glavaša ili Dinarića. Kamenje i sunce bili su dovoljni da se ne rastaje od svoje čaše i hlada klupe.

Za osvajanje naše najviše planine pričekat ću još koji mjesec, možda već početkom lipnja odem u taj pohod s planinarom-lovcem Cigom.

 

Budući da smo na granici s BiH u Uništima zaustavljeni od granične policije, okrenuli smo se nalijevo-krug i uputili natrag u Kijevo. Obilazimo renoviranu crkvu s lijepim vidikovcem na okolicu.

Nakon crkve odlazimo na stari vrlički grad “Prozor”, odakle se pruža još ljepši pogled  na vrunce Dinare, Troglava, Kamešnice, a otkrivamo i kuću našeg domaćina.

 

Uživamo u razgledavanju okolice i bilježimo mobitelom nezaboravne prizore i nas među njima…

 

 

Šetamo se Vrlikom, parkom gdje se svake godine održava predstava “Ere” na otvorenom, u prirodnom ambijentu kako je to zamislio Vrličanin Milan Begović, libretist naše najizvođenije opere.

 

U utorak 3. 4. 2018. odlučujemo preko Starog mosta prijeći na sjevernu stranu Cetine, odnosno Peručkog jezera. Bilo je i malo lutanja, što smo iskoristili za obilazak apartmana uz obalu,  peručke plaže, i kao i obično,   tuđeg dvorišta.

Uz Cetinu smo iskopali mladice brinja i irisa, ali nemamo sreće s njima pa sumnjamo da će se primiti.

Vozeći sjevernom stranom jezera uopće ne zapažamo jezero jer je malo dalje i niže od ceste. Uskoro nailazimo na putokaz koji mi se čini jako primamljiv:

Krenuli smo tim makadamskim putem uz koji se širi kamenjar prošaran kržljavim grmovima / drvcima, najčešće vrstom hrasta karakterističnog ploda – okruglastog žira. Susret s jednom kravom na putu pamtit ćemo kao neku anegdotu: da nam od tako malo viđenih krava jedna prepriječi put, te da ju jedva uspijemo potjerati – tome se nismo nadali!

 

Malo potom upoznajemo dva prijatelja na putu prema Troglavu. Jedan od njih, nadimkom Cigo, lovac je i planinar. U svojem terencu vozio je i starog istarskog goniča. Vrlo otvoreni i prijateljski raspoloženi, rastajemo se uz obećanje da ćemo se uskoro ponovno vidjeti, kako bismo se zajedno popeli na vrh Dinare, te kako bi mi pokazao zanimljivosti Troglava.

Nastavljamo cestom koja postaje sve lošija, makadamska, a prizori su više nego tužni. Ipak, usred srušenih/praznih kuća vidi se ponegdje obnovljeni krov i nekoliko autobusa parkiranih pokraj manastira …

Cilj nam je bila Kamešnica, ali smo, sljedeći asfalt koji se ponovno pojavio, dospjeli u Hrvace. Nastavljamo prema Koritima na Kamešnici i izvoru Rude.

Opet malo lutanja po tuđim dvorištima u podnožju Kamešnice, pa zatim pogled na zaseoke Korita. Planinarsko sklonište nismo našli.

Prava stvar tek slijedi: otkrivamo predivan izvor Rude. Nakon jučerašnjeg ušća, uživamo u još ljepšem i bogatijem izvoru s vodopadom. Zajedno s Krčićem, Ruda je nešto najljepše što smo doživjeli na ovom putovanju.

Puni pozitivne energije vraćamo se u Vrliku, gdje nas čeka naložena peć i naš simpatičan domaćin.

Ujutro 4. 4. razmjenjujemo darove: Verica dobiva od domaćina litru rakije i  domaća jaja, a mi njemu kavu i …

Prvo se vraćamo pronaći “skrivene” izvore Cetine, a zatim, nakon što nam je i to uspjelo, glavnom cestom produžujemo prema izvoru Krčića.

Budući da nema nikakvog znaka gdje se glavna cesta spaja s “Napoleonovom”, morali smo se vratiti u Knin do Topoljskog buka – ušća Krčića i izvora Krke.

Prizor za pamćenje. Kakva snaga vode, kakav huk i vodeni  oblaci slapa!

Mokri i zadivljeni produžujemo  gornjom cestom uz Krčić. Napoleonov most, slapići, stari mlinovi – 10 km kanjona koji se otvara i kod izvora, u njenom podnožju, pruža vidik na cijelu Dinaru.

Tu izdaleka vidimo stado ovaca i pse koji nas žele otjerati, idu za nama, ali i bježe kad prebacim u vožnju natrag.

Kad budemo dolazili sljedeći put,  tom ćemo makadamskom cestom produžiti, i nadamo se, izaći negdje u okolici Kijeva na glavnu prometnicu.

Jedemo uz jedan slapić, na klupici, a uskoro su se pridružile dvije šetačice s kojima smo malo porazgovarali o proljetnom cvijeću.

Nakon obroka vraćamo se prema Kninu i dalje za Zagreb. Vremena za izvor Zrmanje ili Une više nije bilo. Bit će vremena i za te ljepote, a sada bi to bilo malo i previše…