Mogu li i naši krajolici zainteresirati čitatelje, stati uz bok atraktivnim svjetskim prirodnim znamenitostima? Teško, možda poneki, i to tek onda kad o njima izađe članak u nekom velikom svjetskom časopisu. No svojih čari ima, sada tako mislim, i pejsaž iz našeg šireg zavičajnog krajolika –  kanjon žumberačke rječice Slapnice.

Naša je Kumova družina posjetila Slapnicu već više puta u punom sastavu, a  ponekad je to učinio  onaj bračni par koji češće posjećuje Žumberak iz „obiteljskih“ razloga. Sada je došao red da ovaj kutak ljepote pokažem svojemu teniskom partneru, ljubitelju svega prirodnog, čilom umirovljeniku i vrsnom gljivaru Zdravku Mesiću.

Dogovorili smo se da iskoristimo lijep proljetni vikend i uputili se odmoriti napete živce u „oazama mira i tišine“  spomenute rječice.

Za otprilike  sat lagane vožnje  starim accentom  stigli smo iz Zagreba do skretanja  na kojem nas je drvena tabla upozorila da za Slapnicu skrećemo desno, a time i ostavljamo dolinu glavne žumberačke rječice – Kupčine.

2-3  minute vožnje treba nam do kamenoloma koji  je svojim piramidama šljunka različite debljine, i svojim, na svu sreću, uspavanim strojevima i kamionima pomalo  oneraspoložio mojeg suvozača i mene.  Ali, čim smo za sobom ostavili tu ljudsku rugobu, kraj znaka „Brdska cesta: vozite na vlastitu odgovornost“, proletjela je malo iznad nas  povelika ptičurina, jastreb valjda: to  nam je bio znak da nam  priroda želi dobrodošlicu u svojemu carstvu.

Vozimo se uskom šumskom makadamskom cestom u relativno dobrom stanju,  s obje strane šumsko zelenilo, a rječica Slapnica (nazivaju je i potokom) šumi desno od nas. Kao da smo zatvoreni u srcu žumberačkih brda, izgubljeni u tom uskom prolazu.

Nakon otprilike 1 km vožnje i nekoliko polusakrivenih vikendica, dolazimo do lijepo uređene livade s kamenjarima punim cvijeća i brižljivo posađenih grmova. S druge strane dočekala nas je  drveno-zidana katnica s lijepim okolišem i klupama zvana Ribički dom. Već smo pomalo gladni pa koristimo priliku da pojedemo domaće delicije koje nosimo sa sobom uživajući u tišini okoliša i žuboru Slapnice.

Nastavljamo vožnju; oko 1 km dalje   je  putokaz za Vranjak: drveni dugoljasti komad koji tužno leži odbačen pokraj puta. Odmah reagiramo, postavljamo oznaku na vidno mjesto, a moj Mesa mrmlja nešto  na račun neodgovorne „mlađarije“…

Skrenuvši desno od glavnog puta, pješice  pratimo korito potoka Vranjka, prilično slikovitog vodotoka. Glavna mu je odlika slap do kojeg se dolazi nakon petnaestak minuta hoda. Verući se za Mesom, čujem da mi nešto govori o lijepim  primjercima guba, gljiva koje rastu na kori debla, o odlomljenoj sedrenoj stijeni neobična oblika koja, vjerojatno zbog svoje vapnenačke građe i blizine vode polako gradi ukrase poznate pod imenom stalagmiti i stalaktiti. Bio je tu i neki zaista čudan okrugao kamen promjera otprilike pola metra, omotan debelim užetom poput mreže – zašto, nisam   znao ni ja jer ga ranije nisam zapazio. Šum potoka je slabio i kao da se miješao sa šumom slapa kojem smo se približili, nazirući ga tek kroz gustu koprenu stabala.

Da bismo došli s gornje strane slapa skrenuli smo desno stazom na kojoj se zatekao i jedan sljepić. Moj se Zdravko raznježio nad tim zmijolikim gušterom, uspio ga uhvatiti i milujući ga, izražavao svoju ljubav i prema ovakvim životinjama pred kojim bi neki članovi naše družbe zanijemili od straha…

Na vrhu smo pronašli zgodno odmorište s osmatračnicom pa sam rekao Mesi da me uslika.

Pokazao sam mu tragove za koje smo pretpostavili da su  ih napravili divlje svinje Došli smo i do litice s koje se  potočić slijeva formirajući Vranjak. S te strane je teško vidjeti cijeli slap, što od drveća, a što od konfiguracije terena. Odlučili smo da ćemo mu prići s donje strane. S te strane prilaz je malo nezgodniji, ali prizor sedrene barijere i vodenih rukavaca slapa koji pršti u našoj neposrednoj blizini razdragao nas  je obojicu: i mog „gosta“ i mene kao „domaćina“.Dok smo tako promatrali i slušali slap, sjetio sam se naše družine i našeg gorštaka koji je i tom prilikom dao oduška svojem porivu da pomogne prirodi, te je  uzeo štap i počeo čistiti potok kako bi pojačao snagu slapa.

«Pomozimo potoku da slobodno teče, oslobodimo njegovu zapretenu snagu! Koliko će sada mojih kaplja tkati Vranjački slap!?» šalio  se kum na  svoj račun.

Osvajanje špiljice koja nas je mamila tajnovitom crninom na drugoj strani slapa, ostavili smo za neku drugu priliku.

Vraćamo se raspoloženi do auta i, nakon  1 do 2 km, ponovo prelazimo Slapnicu mostićem uz koji je stajao putokaz za Brisalo.

Korito potoka Brisala je još slikovitije, ima više vode koja se mjestimice zadržava stvarajući dražesna jezerca. Tu su i sedrene gromade mjestimično pokrivene mahovinom i srušena debla. Za 15 min stigli smo do visoke sedrene stijene niz koju se slijevao vodopad, čineći u podnožju simpatično plitko  jezerce.

«A, ovo je još bolje», raspoloženo je komentirao moj pratitelj.

«Visinom su Vranjački slap i Brisalo dosta slični (15-ak m), ali je pristup Brisalu u samo podnožje znatno lakši, a  jezerce cijeli  prizor čini privlačniji»,  dodao sam.

«A i vodopad je ipak nešto bogatiji vodom», uzvratio je moj gljivar.

Slikali smo se pod slapom, dok nas je prskala blaga Brisalova  kiša,držali smo se za korijen koji je bio poput prave lijane.

Vratili smo se do auta i odlučili da ne idemo kući dok ne obiđemo Draganov mlin, jedini stalno naseljeni objekt u desetak kilometara dugoj dolini Slapnice. Kratka vožnja mojim starim i neuništivim accentom bila je dovoljna da se nađemo pred mlinom. Tu  su nas lavežom dočekali Žućo i Švrćo, lovački psi, ne baš previše druželjubivi. Domaćin, čovjek od nekih 60-ak g., ispričao nam je otkuda potječe ime Draganov mlin.

«A niste Vi taj Dragan?» upitao je Zdravko znatiželjno.

«Ma ne, ne! To je bio ženin pradjed koji je došao iz Slovenije, desetak km odavde. On je sagradio mlin koji je nekad bio vrlo korišten.»

Njihovo je prezime Mezir, a i danas im je gospodarstvo poprilično: brojno blago (krave i ovce), njive, veliki voćnjak sa starim sortama jabuka, a i mlin radi, ali samo za njihove potrebe. Bilo je zanimljivo slušati razgovorljivog domaćina i baciti, na odlasku, još poneki pogled s brda na mlinsko kolo koje se lagano okretalo…

Na povratku u civilizaciju, uljuljkani pravilnim ritmom motora, Zdravko mi je zadovoljno spominjao različite pojavnosti netom obiđenih predjela.

„Treba ih vidjeti i u jesenskoj raskoši boja, pa još i u blještavilu snijega i leda“, nadovezao sam se na prijateljeve riječi, osjećajući da smo zajedno proveli ugodne sate u krajoliku kanjona Slapnice, a možda nam se još i  posreći da se na istim mjestima, ali u drugo godišnje doba, ponovno nađemo…