U slutnji, u čežnji – daljine, daljine

U srcu, u dahu – planine, planine.

Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem… (T. Ujević, Odlazak)

U nedjelju 7. rujna 2025. krenuli smo našim “prašinarom” iz Hercegnovog, bokokotorskim zaljevom do relativno nove planinske ceste prema unutrašnjosti Crne Gore, našem cilju: Žabljaku i Durmitoru. Lijep dan, odlična brdska cesta, sve je bilo i bolje nego smo očekivali. Moja je životna partnerica zato imala priliku da kao suvozačica uživa više od mene u pogledu na Boku i unutrašnje planine s prostranim visoravnima…

I tako do Nikšića s njegovim slanim jezerima, gdje smo nakratko stali, natočili plin, a zatim se uputili prem Šavniku. Vozili smo se mi već po treći put tim krajem, pa smo se nečega i sjetili: lijepog malog mosta preko rječice Bijele i hotela Đoković. Manje nam je ostao u sjećanju tunel, najduži kojim smo prošli u Crnoj Gori, a i zavojita brdska cesta koja se spušta od Gradaca prema Šavniku.

Nakon Šavnika prisjetili smo se i skretanja za turističku atrakciju Nevidio kanjon s eko-selom. Nismo posjetili ni prije ni sad etno-kuću Nomad i vodopad Ivicu u blizini Grabovice: možda ćemo jednom još u ovom životu! Prepoznali smo kod Pošćenskog Kraja skretanje za prijevoj Sedlo, najčešću početnu točku za uspon na Bobotov kuk i Vražje jezero…Sad je bilo puno više stambenih objekata nego prije nekoliko godina: vikendica, kuća za najam, malih hotela…

Ulazimo u Žabljak, prisjećamo se pomalo tog simpatičnog gradića i ubrzo dolazimo, već na izlazu iz centra, na naš hotel, jedan u nizu sličnih objekata: Hotel Lovac. Nije ni čudo, budući da mu je unutrašnjost prepuna lovačkih trofeja različitih ptica i krupnih zvijeri!

Prvi su utisci različiti, uglavnom pozitivni što se tiče ljubaznosti i gostoljubovosti domaćina, a manje pozitivni što se tiče kvalitete smještaja. Ali i ti se nedostatci mogu promatrati sa smiješne strane, pa smo tako i mi: jadni pogled na dvorište, jadna opsrbljenost kuhinjskim priborom za jelom i suđem, slaba ili nikakva internetska i tv-mreža, kada bez čepa – valjda da se ne troši voda za suvišno kupanje… sve smo to shvaćali kao nevažne i pomalo smiješne sitnice.

Nakon prve šetnje do centra Žabljaka, upoznavanja nečeg novog (zgodan park sa skulpturama, ali pomalo zapušten) i prepoznavanja nekih već viđenih detalja, vratili smo se u hotel i pričekali mojeg vodiča Momira. Došao je u društvu mlađeg čovjeka, vozača na ruti za rafting Tarom. Ugodan razgovor uz piće, dogovor za sutra: Momir dolazi u 6 ujutro po mene, ali i za prekosutra: rafting Tarom koji je oboje jako zainteresirao, pogotovo Vericu koja će sutrašnji dan provesti sama u Žabljaku.

Po mene je moj “đeneral” došao prema dogovoru – u 6 h. Čekao sam ga svega nekoliko minuta pred hotelom, tek toliko da se razbudim na svježem planinskom zraku. Put do prijevoja Sedla, najčešće polazne točke-parkirališta za planinare, kratko je potrajao, nekih pola sata. U društvu razgovorljivog vodiča činilo se još kraće, a slijedilo je i prvo iznenađenje: Momir je nakon Sedla nastavio voziti još koji kilometar, objašnjavajući mi da ćemo krenuti s mjesta koje je povoljnije za početak uspona: neće trebati odmah savladavati jači uspon, da bi se poslije spustili i spojili sa stazom kojom smo krenuli. Naravno, nisam imao ništa protiv, pa smo za desetak minuta zaustavili kombi s natpisom RAFTING – TARA, na mjestu gdje je bilo proširenje ceste s planinarskim putokazom, i, nakon kratkih priprema, krenuli prema vrhu Durmitora.

Krenuli smo stazom koja nije odmah prezahtjevna, taman da se lagano zagrijemo za veće napore. Krajolik uglavnom kamenit, mjestimice travnat, a od šume ni -Š.

Nakon otpilike pola sata Momir me je upozorio da se tu spajamo sa stazom koja počinje kod Sedla. Nastavili smo dobro raspoloženi i odlučni da ostvarimo cilj o kojem sam tako dugo maštao.

Mali smo odmor napravili kod jezerca Zeleni vir koji, bez obzira na vrijeme, uvijek čuva barem nešto vode, a u blizini je i jedini izvor na putu.

Odmoreni i siti krenuli smo dalje, stazom koja je postajala mjestimice zahtjevnija i gdje je trebalo pomoći se rukama.

Iako smo krenuli prvi, zbog našeg malo sporijeg tempa, zastajkivanja i slikanja zanimljivih slojevito išaranih stijena…

počeli su nas sustizati mlađi planinari. Nije bilo takve gužve kao u slovenskim Alpama, naročito na usponu za Triglav, ali su se i ovdje čuli različiti jezici, dakle i crnogorski planinski biseri uživaju visok ugled među europskim planinarima.

Sljedeći je odmor prilika Momiru da mi ispriča povijest uklesanu u stijenu: na ovom je mjestu nesretno poginuo narodni heroj i poznati planinar Danilo Jauković. Bilo je to 9. srpnja 1977., a Danilo je bio vođa crnogorsko-bosanske planinarske ekipe. Njemu u spomen, svake se godine na taj dan mnogi planinari kreću prema Bobotovu kuku kako bi uživali u ljepotama Durmitora i iskazali počast preminulom planinaru.

Od Velike previje, govori mi moj vodič, počinje završni uspon na Bobotov kuk, 170 mnm uspona: dakle, polako se približavamo cilju!!!

Taj dio staze je posebna cjelina jer se radi o velikoj kamenoj gromadi ! Staza sa Velike previje ide ulijevo ispod stijena i ubrzo izlazi na drugi prijevoj između samog vrha i susjednog vrha Đevojka – Soa nebeska. To mjesto je fantastičan vidikovac na Škrčka jezera i dolinu Škrke!

Dalje, prema vrhu nastavljamo udesno. Uska staza opasnim liticama vijuga do samog vrha. Na ovom dijelu treba biti dodatno oprezan (uglavnom postoji sajla) i to je najopasniji dio čitave staze! Polagano i vrlo oprezno savladavao sam svaki metar uspona, slijedeći svojeg Generala i puštajući ispred sebe mlađe penjače.

Vrh je kamena stijena relativno male površine, prekrivena kamenjem izdrobljenim od udara gromova. Proslavili smo kraj uspona uz obveznu rakijicu, podijelili je s nekolicinom raspoloženim za čašicu i nazdravljanje! Bilo je tu i pravih športskih planinskih trkača, jedan rekorder iz Hrvatske kojemu je uspon bio lagano zagrijavanje za osvajanje susjednih vrhova!

Uživamo u pogledu, raspitujem se za okolne vrhunce: Momir mi tumači, pokazuje smjer u kojem se pružaju veliki lanci, ali zbog izmaglice vidik nije idealan. Dobro se vidi dio Crnog jezera i njegova okolica: kad sam pitao sutradan čuvara parka kraj jezera gdje je Bobotov kuk, ustvrdio je da se ne može vidjeti!? A ja sam vidio s vrha mjesto kraj restorana na kojem sam ga susreo. Malo čudno, zar ne?!

Pri spuštanju umor u nogama je postajao sve jači, češće smo se odmarali, a glavni je odmor bio na proplanku, istom onom gdje smo se odmarali prije završnog uspona, u društvu sa simpatičnim slovenskim parom bosanskog podrijetla pa sa sporazumijevanjem nije bilo problema.

I spust se odužio, tako da je trajao otprilike koliko i uspon, oko 5 h. Nismo se žurili, nismo ni mogli, više smo uživali u činjenici da smo ostvarili cilj i da je sada vrijeme uživanja u vlastitom postignuću…

Sutradan, rafting na Tari iz pera moje bolje polovice…

Da mi je netko rekao da ću u ovim godinama ići na rafting i to na moćnu Taru, ne bih mu vjerovala, ali eto ispalo je drugačije. Naš dragi vodič, onako uz put, uz popodnevnu kavu, naivno me upita:

“Pa zašto i ti ne bi sutra s nama malo na rafting po rijeci? Vrijeme je idealno, sunčano ali ne i prevruće, a bit će i janjetine za ručak!”

Čudno sam ga pogledala: ja da idem na rafting, ne mogu zbog koljena ni pošteno hodati, a kamoli sjediti u čamcu. Tužno sam ga pogledala, a on kao iz topa:

“Je l´ ti to jedini problem, ne bojiš se rijeke i vožnje čamcem?”

Ej, ja volim rijeku, volim prirodu, išla bih, ali ne mogu zbog koljena…”

Skoro puni sat trajalo je njegovo nagovaranje:

“U čamcu se sjedi na povišenom rubu, nema čučnjeva, samo veslanje i pjevanje, to je tura za malu djecu, bez brige …vidjet ćeš izvor najmanje rijeke u Europi ( tu ćemo malo pristati na obalu) , a cijeli jekanjon ove naše Tare prelijep…”

I pristala sam, između ostalog i zato što su mu u nagovoru pomogli moj mužić i njegov mlađi suradnik…

Došli su po nas pred hotel. U kombiju su već bili uzbuđeni turisti, čula se mješavina stranih jezika, a ja sam bila još malo u strahu kako ću sve to izdržati. Čim smo došli na mjesto polaska, vidjela sam dobre čamce, prekrasnu tihu rijeku, “muving” oko oblačenja opreme, kratkog tečaja veslanja…i ponio me avanturistički duh, zaboravila sam na koljeno, godine, sa prslukom i kacigom na glavi sjela sam u čamac i krenuli smo polako, klizeći niz rijeku, bez straha i opterećenja, čisto uživanje.

A bilo je i brzaka, čamac je jurio sad na jednu sad na drugu stranu, srce je lupalo, prštala je voda na sve strane , poskakivali smo kao igračke u čamcu, vikali smo i beskrajno uživali: u ljepoti prirode, u valovima te čudesne rijeke, u njenom prekrasnom kanjonu.

Kao što je i obećao naš Momir, pristali smo na ušću najkraće europske rijeke, tzv. Ljutice ili Bijele rijeke, dugačke oko 130 m. Ime je dobila po raskošnom izvoru punom slapića koji se pjene i tako stvaraju bjelinu.

Prošetali smo se do izvora, napili vode, napravili nekoliko selfija i – natrag u čamac, pa veslaj dalje…

Nakon sat vremena provedenih na valovima Tare, pristali smo na jednom doku. Tu je naš vodič “parkirao” čamac, sjeo u hladovinu, uzeo rakijicu i mirno nam rekao da se možemo sada okupati, a ima jedna stijena s koje se skače: tu je Tara duboka pa nije problem skočiti…

Za odmor imamo dvadesetak minuta , možemo i plivati , ali oprezno, Tara je brza. Moje zaprepaštenje je bilo opipljivo, oči su mi iskočile… halooo, temperatura Tare je samo 13 stupnjeva!!! Čovječe, pa ja se ne kupam u moru ispod 27 stupnjeva!

E pa nisam ni glavu okrenula a već je prvi kupač skočio sa stijene uz glasan pobjednički poklič, a onda su krenuli i ostali… Prizor je bio veličanstven: ljudi su skakali u mrzlu rijeku poneseni ljepotama njenih obala, njenom kristalnom bojom, koja se na suncu presijavala u tisuću nijansi…Začarano sam stajala na obali i upijala taj trenutak. U stvarnost me je vratio moj muž kratkom rečenicom: “Idem i ja!!”

U normalnim uvjetima ja bih objašnjavala kakve sve opasnosti krije njegova odluka, odvraćala ga od tog ludog nauma, ali tada sam samo uzela mobitel u ruke i krenula za njim. Uspjela sam ovjekovječiti njegov skok u tu hladnu rijeku na što je on s razlogom bio jako ponosan. A ja, ja sam samo namočila noge do koljena i to u dvije, tri milisekunde….

Oprosti mi, Taro, ali ja to ipak ne mogu, hladnoća mi je oduzela dah. Nakon tih ludorija, plivanja i skakanja, polako smo se vraćali u čamac, vesla u ruke i zadnji dio raftinga je počeo. Vožnja je bila uzbudljiva, vesela i mokra, povratak u bazu i prije nego smo očekivali. Skidanje opreme, presvlačenje, prepričavanje događaja a sunce je već pomalo zalazilo zbog okolnih brda. Naravno, čekala nas je i janjetina i rakijica za kasni ručak; ne znam što je bilo bolje…

To iskustvo raftinga po Tari bilo mi je kao dragulj na našem putovanju kroz Crnu Goru. Možda sam tiho i rekla: Taro, doći ćemo mi opet!