U društvu sa Željkom Kemecom ostvario sam svoj dugo sanjani i odgađani san – popeti se na najviši vrh Slovenije, ali i bivše Jugoslavije. Velika stvar za mene koji sam od mladosti slušao o Triglavu, a koji je dugo ostao nedosanjani san. I sada, ipak, na pragu starosti, u 69. godini i ta mi se želja ostvarila, ali nije bilo nimalo lako.

Naime, problemi s preponskom kilom već su me povremeno onemogućavali u mojim planinarskim aktivnostima, ali ponovno odustajanje nije dolazilo u obzir. Usprkos protivljenju moje družice, krenuli smo mojim “prašinarom” iskusni planinar Željko i ja na put prema “parkirišču” na Pokljuki.

Ta bi se dionica puta od 211 km trebala prijeći za 4,5 h ako se vozi starom cestom. Nama je trebalo malo više: opet sam čekao Željka, ali ovaj put i on mene: dogovor nije bio precizan. Vožnja se starom cestom odužila i zbog povremenih zastoja na mjestima s privremenim semaforima…Nismo se zbog toga previše uzbuđivali jer je vrijeme bilo lijepo i jer smo si rekli da ćemo natrag obvezno koristiti autocestu: stara cesto, never more!

Parkiralište na Pokljuki već nam je bilo dobro poznato, a i to da se ne mora (svuda?) platiti parking. Našli smo jedno takvo mjesto i počeli pripreme za višesatno pješačenje do Vodnikova doma – naše baze za triglavska lutanja. Veliki je bio problem koliko toga ponijeti sa sobom, koliko vode, koliko hrane: ženica mi uvijek stavi toliko toga, kao da vodim sa sobom još barem dvoje-troje gladnih izjelica.Zbog takvih sam briga vjerojatno i zaboravio ponijeti pljoskicu s viljamovkom! Ostala je na rubu vozačkog stakla …

Sjetio sam je se dok smo jeli, kraj jedne brvnare, već nakon pola sata pješačenja: bolje se odmah čim više najesti i napiti – naprtnjače će nam biti lakše!

Počeli smo se uspinjati dosta zahtjevnom stazom, dosta širokom, ali mjestimice punom kamenja ili ponekad i ogromnog korijenja koje je trebalo svladavati poput nekih prepreka – ponekad i rukama i nogama. Željko me je informirao o nekim zanimljivostima na stazi, o drugim smjerovima koji se spajaju s našim. Najčešće je išao naprijed, a onda me, otprilike svakih sat vremena, pričekao da se zajedno odmorimo, uživamo u pogledu, popijemo vode ili se presvučemo. Neke zanimljivosti nisam zapažao, ne znam ni sam zašto, a ni Željko me nije upozoravao: potok Ribnica, mali vodopad, pašnjaci s pastirskom kućom? Izgleda da ću morati ići barem još jednom…

Tako je bilo i kod izvora, glavnog odmorišta, potoka u jednoj udolini, a neposredno prije glavnog prijevoja prije Vodnikova doma. Radi se vjerojatno o Studorskom prijevoju, na kojem su nas dočekali brojni planinari, a i vrlo zanimljivi pitomi gavrani. Internacionalna su društvanca užinala i odmarala se, a svud okolo je pucao pogled na okolne vrhunce, stazu i planinare na njoj, jedni u dolasku, drugi u odlasku…

I mi smo si dali oduška da se odmorimo na suncu, a zatim smo krenuli na zadnju dionicu puta do Vodnikova doma. Potrajalo je otprilike 2 h, a onda smo napokon u daljini vidjeli obrise stare planinske kuće, poznatog Vodnikova doma. Prvi je,naravno, stigao Željko, a za njim, nakon nekoliko minuta, i ja, prilično iscrpljen, ali sretan jer je prva etapa ipak uspješno savladana!

Uskoro smo se upoznali s troje simpatičnih hrvatskih planinara i snjima se družili tijekom popodneva i večeri, a zatim i u zajedničkoj sobi – prenoćištu. Jedina ženska osoba je bilaTea, inače rođena Slovenka, ali već dugo nastanjena u Zagrebu, i to na Jarunu, nekoliko minuta od mojih Srednjaka. Njezino muško društvo, obojica nešto mlađi od mene i u dobroj kondiciji, kao i Tea, ona pogotovo: dugogodišnja je profesionalna trkačica po planinama. S njima se ja nisam mogao mjeriti, tako da smo odlučili da oni drugo jutro pođu prije nas. Inače, tu smo se večer zabavili kartajući belu. Željko nije bio za kartanje, on se prošetao oko doma. Noć je prošla kako-tako, uz često buđenje, a ujutro opet, što je neminovno za takve poznate lokacije, gužva i zujanje mnogobrojnih planinara…

Pošli smo nešto poslije 8 h, kad je većina već otišla, a prvu smo stanku napravili na križanju staza, nakon nekih 2 h hoda. Željko je odlučio da prvo obiđemo napušteni dom Planiku. Značenje te slovenske riječi je runolist, a mi se sjećamo tog naziva kao imena tvornice cipela.

Trebalo nam je otprilike sat i pol da stignemo na poznato križanje, gdje je Željko odlučio da ćemo kraćim, strmijim putom do Planike.

Ja sam sve više zaostajao, sreo mladi par Amerikanaca koji se nisu žurili, uglavnom su išli sporim tempom i dosta se odmarali i slikali. Predjel je postajao sve krševitiji i divljiji, a noge su mi postajale sve teže…

Sve se te manje poželjne stvari zaborave kad se pođe na uspon. Istina, gužva je mjestimice i na stazi, ali vidici su očaravajući pa nas oni zaokupe da se osjećamo sami s planinom…

Nakon možda i 2 sata ugledao samo iza jednog zavoja djelić krova doma Planike. Tamo me je već očekivao Željko, pa sam se požurio koliko sam mogao. Napušten dom izgledao je pomalo otužno, ali vidici su takvi da čovjek nema vremena tugovati, već smo se prepustili odmoru i hrani, punili baterije za zadnji uspon…

Nakon odmora krenuli smo na treći, najstrmiji dio uspona. Željko se baš i nije sjećao točne staze, malo je lunjao pa smo i pitali planinare Slovence koje smo sreli. Više nam štapovi nisu trebali jer se radi o ferati, s puno klinova gdje se kreće rukama koliko i nogama. Ja sam imao svoj usporeni tempo, Željko je išao naprijed i obavještavao poneke planinare da me pozdrave i ohrabre. Tako je bilo i pri susretu s poznanicima iz Zagreba: dali su mi podršku jer sam već najteže uspio savladati. Oni su se već vraćali nakon boravka na vrhu Triglava, a cilj im je bio da isti dan krenu natrag u Zagreb – što je za mene izgledalo kao nemoguća misija!

Pozdrav odozdola upućen novim poznanicima…Nakon 5-6 min smo se mimoišli, toplo su me pozdravili, prenijeli Željkove pozdrave. Obećao samo im da ih neću razočarati, da ću im se javiti s vrha Triglava!

Trebalo je još dosta klinova savladati i mimoići se s mnogim planinarima, među kojima i s dosta slovenske mladeži, djece od desetak godina! Lijepo ih je bilo vidjeti kako, odlično opremljeni, streme prema vrhu svoje svete planine! Bilo je i susreta gdje sam saznao i tragične stvari, nesreće planinara pri usponu, ponekad tako bizarne, kao mimoilaženje po uskoj stazi, i gubljenje ravnoteže zbog naprtnjače osobe koja je htjela pomoći… Napokon sam mogao vidjeti vrh, Aljažev stup i mnoštvo planinara okolo. To mi je dalo novu snagu da izdržim još malo …

Napokon je usponu došao kraj, moj se dugogodišnji san ostvario! Premoren, ali i sretan, potražio sam Željka i zatim smo se zajedno opustili, odmorili i uživali u prizoru kakav još nikad nisam doživio…

Željko je ubrzo nakon kratkog odmora i uživanja u pogledu predložio da krenemo prema Kredarici – najvećem i najopremljenijim planinarskim domom u Sloveniji. Iako će to produžiti povratak u Vodnikom dom za nekoliko sati, nisam se dugo nećkao, već sam pošao za Željkom da savladam i tu feratu. Da se spustim otprilike 300 m do Kredarice, trebalo je zaista da se dobro koncentriram i pažljivo hvatam rukama za rukohvate. Trebalo je često i stati, izmaknuti se da prođu brži planinari ili oni koji su se penjali s Kredarice na vrh Triglava. Meni je trebalo više od 1 sata, ali je zato prizor pred Kredaricom bio nešto najljepše što sam doživio u planinama…

ovaj susret s divokozama ostao mi je kao jedan od najneposrednijih planinarskih doživljaja, vrijedan svih muka i truda! O tome sam mislio i za vrijeme odmora u Kredarici, za objedom koji je stigao kao nagrada za današnja postignuća u koja sam iskreno sumnjao da ću ih moći ostvariti.

Nismo se htjeli zadržavati predugo jer nas je čekao i povratak do Vodnikova doma, nadali smo se bez većih problema. Ali, Željka je zbunio jedan putokaz koji je, po njegovim riječima, bio pogrešno usmjeren. I tako smo išli u krivom smjeru, izgubili oko jedan sat. Srećom, naišao je par koji nas je učvrstio u uvjerenju da smo na pravom putu. Čudio sam se što su planinarske oznake na tako važnim stazama slabo održavane!? No, nije bilo vremena za ljutnju jer se sumrak bližio, a do doma je trebalo još puno koraka po neravninama i kamenju. Išao sam za Željkom s noge na nogu, sve sporije, ali crpio sam zadnje atome snage iz spoznaje da sam ostvario svoj san. Susreli smo uz put grupu mlađih planinara s kojima je Željko i razgovarao – on je imao još snage i za razgovor. Meni se dar govora i želja za komunikacijom javila tek pred kraj staze, kad smo bili nadomak domu: ponovno sam susreo mladi par Amerikanaca i s njima se opustio, srdačno pozravio pa i zapjevao njihovu poznatu pjesmicu Oh Suzana!

Ja sam bio mrtav umoran, a mladi par mi je rekao da oni neće spavati u domu, već nastavljaju put sve do auta, na parkiralištu gdje je i naš “prašinar”!? Divio sam se njihovoj izdržljivosti i smionosti: po noći prevaliti još nekoliko kilometara po mjestimice dosta zahtjevnoj planinarskoj stazi!?

Dok su naši Zagrepčani i mladi Amerikanci odlučili vratiti se još isti dan, za nas, pogotovo za mene to nije dolazilo u obzir: umorni, pa čak i preumorni, ali i zadovoljni što smo uspjeli ostvariti za mene gotovo nemoguće, proveli smo noć u zajedničkoj tavanskoj spavaonici. Moji strahovi da ću se morati češće dizati tijekom noći i pri tome ometati ostale spavače, srećom se nije ostvario. I tijelo me slušalo, ostao sam u svom ležaju na podu gotovo miran do jutra. Nisam baš spavao, teško bi to bilo u zajedničkoj spavaonici koja me podsjećala na vojničke dane, ali sam mirovao i samozadovoljno uživao u spoznaji da ću se ova dva dana sjećati s ponosom cijelog života koji je još preda mnom…

Ujutro sam lakše nego jučer izdržao komešanje novih/starih planinara, spremili smo se, pojeli nešto u zajedničkoj blagovaonici i zaputili se natrag, prema mojem “prašinaru” na parkiralištu Pokljuke. Putem smo se šalili na račun moje zaboravljivosti, kladeći se da ćemo naći zaboravljenu čuturicu s viljemovkom na rubu autostakla. Ako bude tamo, e onda moramo gucnuti, nazdraviti za sretan kraj našeg planinarenja.

Nije bilo lako svladavati nezgodne zapreke na putu, hodati često po kamenju koje se izmicalo pod našim gojzericama, ali malo po malo, uz moja česta zastajkivanja, a Željkova požurivanja, približili smo se izlasku sa šumske staze. Tu me pričekao moj partner i priredio “svečani” doček, intervju novopečenog osvajača Triglava na pragu 70. godine života! Sve je snimio i tako u ironičnom osvjetljenju ovjekovječio ovaj za mene najvažniji planinarski doživljaj…

I kad smo došli do auta i vidjeli da nas čeka naša viljamovka, bilo je sasvim jasno da će i put do Zagreba, odnosno Zaprešića, autocestom proteći u lagodnom raspoloženju…