Nakon mjesec-dva uživanja u spoznaji da sam se uspio popeti na Triglav, počela me kopkati nova želja, također već godinama neostvarena, i baš zato sve izraženija: a Grintovec?

Prošlo je već više godina ( 21. 9. 2019.) kako sam sa sinom jedinim pokušao uspon prema drugom slovenskom vrhu, 2558 m visokom Grintovcu, najvišem vrhu Kamniško-Savinjskih Alpa. Nažalost, uspjeli smo se popeti istočnom stranom, od Kamniške Bistrice slijedeći stazu ispod stare žičare, pa sve do Cojzove koče na Kokrškom sedlu. I taj ću uspon pamtiti kao jedan od zahtjevnijih, uglavnom zbog sipina i strmina, nikad kraja penjanju, a moja kondicija i godine bile su na velikoj kušnji. Sin je davao tempo, prednjačio, i naravno, prvi zasjeo na klupe pored Hiže. Vidio je da sam prilično iscrpljen te se pomirio s činjenicom da se moramo dobro odmoriti i krenuti sutra prema udaljenom vrhu koji se ocrtavao u daljini.

No, budući da se našem Ivanu drugo jutro nije dalo “potrošiti” nekih 6 -7 sati na pješačenje, morao sam čekati skoro punih 6 godina da uživam u pogledu s vrha Grintavca!

Ipak, još se uvijek rado sjećam tih dana provedenih sa sinom jer je to bilo naše prvo zajedničko druženje sa slovenskim Alpama…

Put koji smo izabrali Željko i ja bio je za mene potpuno nov: nakon silaska s autoceste u blizini Kranja, slijedili smo uglavnom tok rječice Kokre (koju sam već ranije s Vericom htio razgledati, ali smo završili na – Krvavcu!). Prvo kratko zaustavljanje je u Preddvoru, pa nastavak dolinom rijeke Kokre. Mjestimice nailazimo na cestovne radove, ali nije ništa strašno. Nakon nekoliko kilometara ugledali smo na desnoj strani skretanje za Krvavec, pa zatim opet malo dalje, za Grintovec, ali nastavljamo dalje jer želimo vidjeti Spodnje i Zgornje Jezersko. Usput tražimo mjesto gdje bismo se malo odmorili. Obojici se svidjela gostionica, gostišče Kanonir, čija je vlasnica Marija Jokić. Navratit ćemo na povratku, rekli smo si…

Prošli smo brzo kroz oba naselja s ponekom zgodnom kućom, a ubrzo smo i našli jezero, malo sjevernije od samog Zgornjeg Jezerska. Lijep krajolik, prostrana udolina s lijejpim jezercem obrubljenim šumom i pogledom na najviše vrhove Kamniško-Savinjskih Alpa: Jezersku Kočnu, Grintovec, Skutu – malo dalje na istok, a bliže su nešto niži: Goli vrh i Velika Baba… To nam je rekao mještanin dok mu se pas veselo brčkao u jezeru. Spomenuo je i službu 112, a i moguće poteškoće na putu za Grintovec zbog obilnih bujica prije godinu-dvije…

Nakon kraćeg obilaska jezera i uživanja u dalekim vrhuncima Kamniških Alpa, uputili smo se natrag prema skretanju za Grintovec, odnosno prvo do ugodnog restorana Kanonir. Tu smo popili dobru a jeftinu kavu s mlijekom i porazgovarali s konobaricom.

Oduševila nas je posluga, kvaliteta, ali i cijena kave. U Hrvatskoj sumnjam da bi je igdje našli po toj cijeni (1,70 eu).

Do skretanja za parkiralište Suhadolnik, ishodišta uspona do Cojzove koče i dalje za Grintavec, nije trebalo dugo voziti. Brdska i uska cestica, desetak min do “parkirišča”, a zatim, nakon priprema i dobra obroka, krećemo prema imanju Suhadolnik. Osim lijepih šuma i livada oko imanja, zapažamo i velike količine kamenja, zemlje i bagere koji rade…

Tek smo znatno kasnije saznali da su veliki nanosi kamenja, granja, šljunka – plod prošlogodišnjih bujičnih poplava koje su dijelom uništile markiranu stazu za Cojzovu kočnu. Da smo znali za to, unaprijed se raspitali kod PZS-a, teško da bismo pošli tim smjerom do Koče. Istina, dobili smo neka upozorenja od Slovenca koji je njihov član, ali nismo se zbog toga previše zabrinuli. Krenuli smo odlučno nezgodnom i strmom stazom punom kamenja, ponekad gubeći markaciju. Uglavnom smo slijedili bujično korito puno svakakvih naplavina, više-manje zaštićeni šumom od nesnosne, sparne vrućine. Nadali smo se da smo prošli barem pola puta i da neće više biti nezgodnog vraćanja i traženja nestalih markacija, a upravo nam se to dogodilo! Zadnja je markacija bila na kamenu uz sam rub bujičnog korita, a s druge strane nismo vidjeli sljedeću kako bismo znali da treba prijeći na drugu stranu “korita”. Obilazili smo okolo, i već, kad smo počeli gubiti nadu, pojavio se usamljen planinar, Amerikanac, koji nas je izvukao iz nevolje! Naime, on je dolazio iz suprotnog smjera i nakon našeg upita, složio se s nama da markacije praktički nisu više pouzdane i pokazao nam “sakriveni” crveno-bijeli krug i pravac kojim trebamo nastaviti.

Nakon nekog vremena, možda sat, sat i pol, došli smo do račvanja putova, od kojih je jedan bio teži, više kao ferata, a drugi duži i, navodno, lakši. Sreli smo i jedan strani par mlađih ljudi koji su nam preporučili teži smjer jer je drugi, iako nekad lakši, sada u još gorem, nesređenom, poluzatrpanom stanju.

Tako smo i napravili: za uspon koristimo kraći smjer, a lakšim ćemo se vraćati za dva dana.

Ispalo je da penjanje uz pomoć sajle i klinova i nije bilo tako teško i zamorno, a kad smo još došli do špiljice pogodne za odmor, opet nam se vratio optimizam i vjera da smo na dobrom putu, ne više tako daleko od Cojzove koče…

Nakon dužeg odmora s užinom krenuli smo dalje dosta zahtjevnom stazom, uglavnom kamenitom, gdje mi često štapovi i nisu bili od neke pomoći. Ono što nas je bodrilo, bio je pogled prema masivu Grintovca s lijeve strane i prizor planinarskog doma ravno, ali visoko pred nama. Što smo se više približavali domu, sve je više prevladavala klekovina, borovi krivulji, ali bilo je tu i raznog cvijeća, pa i mlada stabla ariša – koji mi je posebno drag. Žute šumarice, koje sam rijetko dosad nalazio kod nas, ovdje su vrlo česte, kao i bijele…, nisu šumarice, ali i one plijene našu pozornost.

Je li to gentiana alpina, nama sliči encijanu? Bilo što bilo, vrijedi slikanja.

Zadnjih pola sata-sat trebalo se provlačiti kroz usku strmu stazu, počesto hvatati za grane bora krivulja, ali sa svakim je korakom slika Doma postajala jasnija. Napokon sam, možda i pola sata nakon Željka, napravio zadnje korake na čistini s klupama pred Kočom. Tu su već bili neki planinari, a i Željko se već odmarao spokojno na klupi… S druge, istočne strane prepoznao sam stazu kojom smo prije nepunih šest godina sin i ja stigli do doma. I onda mi je to bilo prilično iscrpljujuće iskustvo, iako ne tako problematično jer se nije moglo zalutati.

Slijedio je odmor, razgovor s gazdom, topao obrok. Sve je proteklo u redu, najeli smo se uobičajene planinarske hrane, graha s kobasicom (koji sam ovaj put ja naručio), a Željko slovensko poznato varivo jotu. Kad smo trebali platiti za noćenje, shvatio sam da mi je moja planinarska iskaznica ostala u autu. Ponudio sam domaćinu da ću nazvati svoje PD Jastrebarsko, ali naše godine su valjda bile dovoljan argument da se ne radi takva provjera.

Čuli smo tu večer da se govori kako je bilo ovih dana nekoliko poziva 112 od strane izgubljenih planinara. Mi smo, dakle, još dobro prošli – s tom mišlju uputili smo se u našu spavaonicu za osam osoba, a u kojoj smo, na našu sreću, bili samo nas dvojica.

Ujutro, naspavan i željan uspona polazim prema vrhu Grintovca malo prije 8 h, ne čekajući Željka jer sam znao da će me on brzo sustići putem. Godila mi je samoća i široki vidici na sve strane. Nije još bilo planinara, tek poneki trkač koji me brzo mimoišao. Uskoro me je i Željko sustigao i, nastavljajući svojim tempom, ubrzo i prestigao. Isprva smo mislili da ćemo prema vrhu koji smo vidjeli pred sobom, više zdesna, dok se s druge strane pružala dolina Kokre, a i staza kojom smo jučer prošli, a čeka nas i sutradan. Kad smo prešli preko ponekog snježnog otočića koji se lagano topio i radio mini-potočiće, vidjeli smo da je pravi vrh Grintovca više lijevo jer su se njime već penjali neki planinari. Nastavio sam svojim tempom, povremeno se odmarajući i uživajući u širini alpskog područja, često bacajući pogled i na Cojzovu koču koja se jasno ocrtavala gotovo cijelim putem koji smo prelazili. Nije bilo ni prevruće, gotovo idealni uvjeti, a ni staza nije bila prezahtjevna. Samo ponekad je trebalo upotrijebiti “sve četiri”.

Do vrha (2558) mi je trebalo skoro 4h iako se tih 750 mnv razlike od Koče (na 1793 mnv) može prevaliti i za 2 h.

Željko je već nekih 15-ak min “točao” bose noge u “lokvama” snijega na vrhu, kad sam mu se i ja pridružio u tim jedinstvenim užitcima za oči i cijelo tijelo: sunce još uvijek nije bilo prejako, a stopala u snijegu su nas blago opuštala… Vidljivost nije bila najbolja pa nismo vidjeli Julijske Alpe i Triglav, ali su i okolni vrhovi bili dovoljno atraktivni da nas ispune divljenjem. Identifikaciji vrhova pomogla nam je okrugla ploča na kojoj su zabilježeni svi prirodni lokaliteti, tj. planinski vrhovi, među istaknutijim Storžić zapadno, Skuta istočno, južno malo udaljeniji Krvavec…

Nakon dvadesetak minuta opuštanja i uživanja, gotovo sami, krenuli smo natrag prema našoj spavaonici. Sunce je bilo jače, a hlada nigdje, pa sam, da utažim žeđ, koristio i potočić koji je nastao od topljenja zamrznutog snijega.

Mjestimice nam je sipar i oštro stijenje stvaralo problem pa smo se nekoliko puta našli i rukama na kamenju, ali srećom bez težih posljedica. S pogledom uprtim u našu spavaonicu okruženu visokim liticama, sve smo jasnije prepoznavali njezine konture i okolicu. Putem smo se našli, kao i na Kredarici, u društvu divokoze.

Gotovo da se nije libila našeg društva, znatiželjno nas promatrajući s pristojne udaljenosti. Zaista smo imali sreću da nam je radni dan priskrbio društvo samo rijetkih planinara, ne narušavajući tako doživljaj prostranstva i divljine.

Nismo se žurili, pogotovo ja, tako da me je Željko pričekao na jednom zgodnom mjestu odmarajući se. I on je susreo jedan par mladih ljubitelja prirode koji su se, kao i mi, malo razdvojili, slijedeći svaki svoj tempo…

Meni je za spust trebalo oko tri i pol sata, s usponom, dakle, puno radno vrijeme…Činilo mi se da ne bih mogao više napraviti ni koraka, tako da je još jedan noćni odmor bio neophodan obojici, prije svega meni. Zadovoljni svime viđenim, opuštali smo se to predvečerje, svako malo bacajući pogled na vrhunac koji je postao dio nas…

A sutradan ujutro, opet sam odlučio krenuti prije Željka: nije me u tome spriječilo ni rosa na koju me upozorio moj iskusniji planinar. Nešto prije 8 h počeo sam se spuštati strmom stazom, više gudurom punoj borova krivulja, ali i prekrasnih mladih ariša, meni najdraže crnogorice, i drugog raslinja. Mjerio sam svaki korak i držao se često rukama za krivulje da se ne poskliznem po vlažnom kamenju.

I opet, kao i jučer, Željko me je ubrzo dostigao: videći da me nema nije čekao, kao što je rekao, da sunce osuši rosu pa da bude sigurnije za spuštanje koje je nešto lakše, ali i opasnije od penjanja. Nakon sat – sat i pol spuštanja došli smo na čistinu pogodnu da se odmorimo i nešto pojedemo kako bismo sebi olakšali naprtnjače i bili spremni na daljne napore koje nas očekuju. Prošarana cvijećem i obasjana jutarnjim suncem, čistina je mamila na duže ljenčarenje. Prošla je i jedna grupa planinara, Slovenaca, po onom što smo mogli čuti, vjerojatno na putu za Cojzovu koču. Promatrajući cvijeće, pogled mi je zapeo za djetelinu s četiri lista – nešto što mi se nikad nije dogodilo (za razliku od moje Verice)!? I to otkriće me je ojačalo u vjeri da će spust biti lakši od penjanja, ali, nažalost, nije bilo tako.

Na križanju staza odlučili smo krenuti onom drugom kako bismo usporedili težinu jedne i druge. Ubrzo smo požalili što smo išli nepoznatim terenom iako nam je i prvi ostao u ne baš lijepoj uspomeni. Ali ovo nismo očekivali. Staza se mjestimice pretvarala u uske prolaze, kanjone prepune svakakvih naplavina drveća i kamenja…

Više nismo vidjeli planinarske oznake, jednostavo smo se spuštali, pri tom mjereći svaki korak, spuštajući se ponekad a da nismo mogli dotaknuti tlo, nadajući se da će doskok biti bezbolan. Morao sam jednom baciti naprtnjaču i novu termosicu ispred sebe da mogu lakše doskočiti. Naravno, time su dobile vječni pečat na ovu avanturu… I tako je to trajalo, a još nikakva traga da smo blizu kraju naše kalvarije, imanju Suhadolnik i našem prašinaru – Dusteru.

Teren je napokon postao ravniji, znali smo da smo blizu, ali je to bilo pipanje u mraku, u kojem nam je pomogla i navigacija. Ustvari, opet kružili i izgubili oko pola sata, dobrano se ugruvali, oštetili odjeću, Željko i mobitel – to je bilo nedvojbeno, ali smo se tješili da ćemo duže pamtiti tu pustolovinu koja nije trebala biti tako iscrpljujuća…

Napokon bageri koji ravnaju / čiste teren u blizini imanja Suhadolnik! Znali smo da nam da auta treba još desetak min. Umjesto 3 h, trebalo nam je blizu 5, ništa manje nego pri usponu!?

Povratak je bio u znaku opuštanja, hlađenja u Kokri i ispijanja pića u preddvorskoj kavanici s pogledom na alpske vrhunce, Storžić prvenstveno, mlade bicikliste… Sve nam je bilo tako lijepo i umirujuće – uz spoznaju da je sve dobro završilo i da se uskoro živi i zdravi vraćamo u Zagreb, prepuni zanimljivih planinskih trenutaka…