Prije 10 godina, 5. veljače 2011., s kumovima Liscima uputili smo se na Zagradski vrh, i to je postao jedan od naših najdražih izleta u planine, ovjekovječen i na našoj početnoj slici domene kumova-druzina.com. Deset godina i šest mjeseci poslije, u društvu mlade generacije, kćeri Nine i njenog Domija, ali i naših četveronožnih ljubimaca, Fujija i Spoka, ponovno smo na vrhu, ovaj put obilježenom pravilnom nadmorskom visinom od 1187 m.

Jedan od razloga za ponovno druženje s našom planinom bio je i 2011. pogrešan natpis: pisalo je 1087 m/nv. Želju da sami ispravimo pogrešku nismo doživjeli ove 2021., ali to sada nije toliko bitno.

Iz naše ljetne crikveničke rezidencije krenuli smo “đimijem” u novovinodolsko zaleđe po oblačnu vremenu. To nam nije jako smetalo da se opustimo i uživamo u pejsažu, “očima Vinodola” i krdima konja. Za otprilike jedan sat lagane vožnje stigli smo pred “Vagabund”, simpatičnu gostionicu-prenoćište za planinare. S te početne točke za uspon krenuli smo pješice, kao i prije desetak godina, ali sada u novom, pomlađenom sastavu…

Pošli smo uz dom po dosta zarasloj stazi. Nije dugo bila takva: nakon desetak minuta izašli smo na široki kolni put s vikendicama / kućama. Njime smo išli jedno pola sata, usput susreli vezanog psa, dok nas je Bundaš pratio, ponekad se malo udaljio, obišao “susjede”, da bi opet iznenada iskrsnuo pred nas. Smilovao nam se vezani lovački pas pa smo jednu ženu pitali što se događa. Navodno je vlasnik otišao u Rijeku, a nije htio da mu pas švrlja naokolo!?

Malo smo se zadržali uz njega, Domi mu je dao vode, a naši su ga psi malo ponjuškali… Nismo htjeli ništa poduzimati, već smo se uputili dalje markiranim putem. Nažalost, previdjeli smo da nam slijeva vodi staza kojom bismo presjekli zaobilazni smjer: kod zadnje kuće uz koju je neki bager nešto kopao krenuli smo dalje nemarkiranim putom, koji se gubio, pa smo nekih 5 min gazili šumom, a onda stigli do šumske ceste koja mi je bila donekle poznata. Krenuli smo njome, a ja sam svaki čas očekivao da ću prepoznati mjesto gdje počinje pravi uspon. Ako ni po čemu drugom, a onda po lovačkoj čeki, koje se Kumova družina tako dobro sjeća otprije 10 godina…

I zaista, uskoro smo vidjeli i putokaze za 2 prilaza vrhu, a i stazu kojom smo 2011. došli do tog mjesta, a sad smo je previdjeli.

Trebalo je odabrati kojom ćemo stazom, od dvije ponuđene. Odabrali smo lijevu, više šumsku, što je bilo dobro, ali i meni potpuno novo, pa nisam nigdje vidio vrh kao prije 10 godina. Staza je bila dobra, manje strma nego sam očekivao, ali zato i nešto duža. Naš četveronožni pratilac više nije bio uz nas, kao da je odlučio pričekati neke nove planinare…

Vidik na okolne planine, zavale i more nije bio baš očaravajući: oblačno vrijeme je učinilo svoje.

Polako smo napredovali i nakon nešto više od pola sata stigli na vrh, koji sam napokon prepoznao! Uskoro su za nama stigla i dvojica mlađih planinara u društvu – “našeg” Bundaša. Iskoristili smo priliku da se raspitamo o obje pristupne staze. Shvatio sam da smo se mi nekad davno penjali kraćom, a strmijom i kamenitijom…kojom smo se sada odlučili spustiti.

Napokon na vrhu, ispravno označenom, a magla svuda, svuda oko nas! Hvala našim poznanicima koji su nas uslikali.

Na povratku je bilo i lakših padova, a Nina je zaboravila pliticu za vodu pa je jadni Domi morao pješačiti desetak minuta više, ali zato dvaput osvojiti Zagradski vrh. Obećao sam mlađoj družbi da se moramo vratiti, ali kad bude bolje vrijeme. Za dvadesetak minuta spustili smo se do čeke – a poslije “pravom” planinarskom stazom i dalje, sve do Vagabunda.

U dobrom raspoloženju odlučili smo se malo okrijepiti kod Vere, poznatog ugostiteljskog objekta nedaleko Vagabuda. Tamo smo već zatekli dvojicu naših planinara, koji su, očito, došli prije nas, a ostali su još na vrhu kad smo se mi već poleli spuštati…

Na povratku sam predložio da se nakratko skrene na jedan od vidikovaca novovinodolske rivijere – Slipicu. Budući da Nina i Domi nisu doživjeli Oči Vinodola, šetnja do vidikovca je bila itekako ugodna, pogotovo što se vrijeme počelo vedriti.

I tako se naše društvance u dobrom raspoloženju i sve ljepšem vremenu polagano spustilo na Jadransku magistralu. Nedaleko Selca, odnosno kod skretanja za crikveničku Hrustu i mi smo skrenuli pema našem boravištu. Drugi boravak na Zagradskom vrhu bio je lijep, ali zbog vremena koje nam nije bilo sklono, znali smo da ćemo mu se opet jednom vratiti…