![\"\"](\"http:\/\/kumova-druzina.com\/slike\/Putopis\/alan\/slika%205.jpg\")
<\/p>\nZimsko osvajanje Alana<\/p>\n
U subotu 27. o\u017eujka 2010., u 11h i 22 min, primili smo, pod negostoljubivim velebitskim oblacima koji su\u00a0 se opasno kovitlali, SMS poruku sljede\u0107eg sadr\u017eaja:<\/p>\n
Snijeg u nanosima preko 2 m. Cesta prohodna do velikog zavoja na polovici uspona.<\/p>\n
Javite se radi info drugim planinarima.<\/p>\n
Hvala, I. H.<\/p>\n
Rije\u010d je o Ivanu Hapa\u010du, na\u0161em budu\u0107em doma\u0107inu\u00a0 s kojim smo bili u vezi i najavili mu svoj dolazak u planinarsku ku\u0107u Alan. Iako nam je vijest o snje\u017enim nanosima prostrujila glavom, ipak je na nas vi\u0161e djelovao umiruju\u0107i ton poruke, saznanje da nismo sami, da netko misli na nas.<\/p>\n
Na nas: na \u010detvero sredovje\u010dnih, brakom i kumstvom povezanih ljubitelja prirode, na \u201ekumovu dru\u017einu\u201c kako se u \u0161ali nazivamo.<\/p>\n
Nastaviti \u00a0starim, prastarim golfom jedinicom i dalje od parkiranog automobila na\u0161ega domara – bilo je \u00a0lakovjerno i nepromi\u0161ljeno od nas pedesetogodi\u0161njaka, ali \u00a0pustolovno i primamljivo.Jer snje\u017enih nanosa jo\u0161 nema na cesti, pa hajde, na\u0161 golfi\u0107u, ti koji poznaje\u0161 svaki \u0161umski put u Gorskom kotaru i \u017dumberku, vodi nas preko velebitskih serpentina\u2026<\/p>\n
<\/p>\n
Do prvih smo manjih zapuha brzo do\u0161li, ali smo ih, hrabre\u0107i se, lako svladali. Pa i onda kad smo morali iza\u0107i iz auta i probiti prolaz priru\u010dnim alatom (nogama i nekom daskom jer lopatu nismo imali), sve je to bilo vi\u0161e zabava nego najava onog \u0161to nas i\u0161\u010dekuje za koju minutu. Tek \u0161to smo pro\u0161li veliki zavoj, Planina je odlu\u010dila opomenuti svoje goste da je igre bilo dosta: pred nama se stvorio snje\u017eni zapuh takve visine i du\u017eine preko cijele ceste da smo ostali zapanjeni i puni strahopo\u0161tovanja: tu vi\u0161e ne mo\u017ee pro\u0107i ni terenac, a bogami, ni ralica!<\/p>\n
<\/p>\n
Igramo li se mi to sa \u017eivotom? (prevedi: Tko \u0107e nam se brinuti o djeci?)<\/p>\n
Znali smo da vi\u0161e ne mo\u017eemo skratiti no\u0161enje opreme do planinarskog ku\u0107e, ali ne samo to: u pitanje je do\u0161ao i sam nastavak na\u0161e avanture. Vratili smo se do velikog zavoja i, pomalo tjeskobno, stavili naprtnja\u010de pa krenuli pje\u0161ice u okr\u0161aj s na\u0161om svetom, trenuta\u010dno negostoljubivom Ljepoticom.<\/p>\n
Nastupili su trenutci isku\u0161enja jer prela\u017eenje preko strmog nanosa nije bilo nimalo zabavno. Polako, korak po korak svladavali smo oprezno prvu prepreku od petnaestak metara du\u017eine. Nismo mogli a da ne pomislimo kako bi \u00a0jedan krivi korak zna\u010dio propadanje u snijeg nepoznate dubine, mo\u017eda pola metra a mo\u017eda i dva. A u goroj varijanti, ako izgubimo ravnote\u017eu na snje\u017enoj kosini, ne \u0107emo se zaustaviti do Jadranske magistrale. Nastavljamo hrabro, korak po korak, a u glavi nam bruji pitanje:<\/p>\n
Jesmo li mi, vi\u0161e amateri nego pravi planinari, dorasli takvim isku\u0161enjima?<\/p>\n
Ma\u0161tu su nam golicali i neobi\u010dni tragovi uz donji rub ceste, na vi\u0161e mjesta prerovan ne\u010dijim nogama ili nju\u0161kom: radi li se o divljim svinjama, vukovima ili \u010dak medvjedu? Bili smo prenapeti da se time previ\u0161e optere\u0107ujemo, pogotovo kad smo pred sobom ugledali visoku priliku koja nam se lagano pribli\u017eavala\u2026<\/p>\n
<\/p>\n
Susret s doma\u0107inom: velebitske pri\u010de i legende<\/p>\n
Kad je I. H. javio da nam dolazi ususret, ve\u0107 smo svladali nekoliko neugodnih\u00a0 snje\u017enih prepreka, sve jedna gora od druge. Izme\u0111u njih cesta je bila POTPUNO SUHA \u2013 da ne povjeruje\u0161!? Barem je nama to bilo tako nevjerojatno, da smo u jednom trenutku bili\u00a0 blizu \u00a0toga da se vratimo\u2026<\/p>\n
Svima nam je bilo lak\u0161e pri du\u0161i kad nam je na\u0161 bri\u017eni doma\u0107in rekao da smo najgore pro\u0161li, a da nam je do doma ostalo nekih pola sata lagana hoda. Njegovo nas je dr\u017eanje umirilo, zra\u010dio je pozitivnom energijom i iskustvom, pa nam se i dobro raspolo\u017eenje ubrzo vratilo. Zadnju dionicu puta svladali smo bez problema,\u00a0 vi\u0161e nije bilo nikakvih ve\u0107ih barijera na cesti, a\u00a0 svakim je korakom na\u0161 cilj bivao bli\u017ei.\u00a0 Ivan je, hodaju\u0107i uz nas, spremno odgovarao na sva\u00a0 na\u0161a\u00a0 pitanja. Nije mu bilo te\u0161ko pri\u010dati o onome \u0161to voli: o velebitskom tajnama, njegovim sada\u0161njim i biv\u0161im stanovnicima, radnicima \u2013 zatvorenicima koji su sjekli drve\u0107e i slali ga \u017ei\u010darom do mora, pastirima, planinarima i vikenda\u0161ima, o velebitskoj flori i fauni (poslije u domu pokazao nam je poskoka u boci, ne znaju\u0107i da me\u0111u nama ima zmijoljubaca koji \u00a0te opasne ljepotice ne mogu vidjeti, a da im se ne preokrene \u017eeludac, ni na slikama).<\/p>\n
Ostat \u0107e nam u sje\u0107anju njegovo zanimljivo pri\u010danje o \u00a0majstoru, doma\u0107em \u010dovjeku koji je volio raditi na vikendicama, ali jo\u0161 vi\u0161e spiskati zara\u0111eno i vratiti se ku\u0107i (majci u obli\u017enje selo) bez prebite pare. A znalo se dogoditi, nastavlja nam pri\u010dati na\u0161 doma\u0107in, da ostane mrtav-pijan\u00a0 spavati u nekoj od vikendica.<\/p>\n
![\"\"](\"http:\/\/kumova-druzina.com\/slike\/Putopis\/alan\/slika%201.jpg\")
![\"\"](\"http:\/\/kumova-druzina.com\/slike\/Putopis\/alan\/slika%202.jpg\")
<\/p>\n
Stigav\u0161i pred snijegom zatrpani dom na 1340 m nadmorske visine, prvo smo malo predahnuli uz \u00a0pravu velebitsku rakiju dobrodo\u0161lice. Zatim smo se, nakon presvla\u010denja i smje\u0161taja, uputili u razgled najbli\u017ee okolice: romanti\u010dna zimska idila velebitskog krajolika odmah nas je izmamila na prvu \u0161etnju. Upoznajemo okolicu: penjemo se na najbli\u017ei vrh Buljmu, udaljenu svega tridesetak minuta od doma.(Ne treba ga mije\u0161ati s prijevojem u ju\u017enom Velebitu!) Sa svojih 1451 m, dok burin umjereno pu\u0161e, to je lijep \u00a0vidikovac: Velebit se stere pred nama, prema jugu travnati Ze\u010djak, prema sjeveru Alan\u010di\u0107, Ro\u017eanski kukovi\u2026iz mora izranjaju otoci, \u00a0trajekt plovi na Pag\u2026 Nije\u00a0 se tako lako odvojiti od sveg tog bogatstva\u00a0 oko nas. Kao da je sve to na\u0161e dok ga gledamo, kao da smo jedno s njim. Spu\u0161tamo se u travnatu udolinu jugoisto\u010dno od doma, pro\u0161aranu snijegom i ponekom vikendicom. Bilo je \u00a0propadanja u neo\u010dekivano dubok snijeg i malo ljutnje, ali u planinama su, tje\u0161ili smo se stereotipnom frazom, iznena\u0111enja uvijek mogu\u0107a.<\/p>\n
Na povratku smo upoznali\u00a0 veselo dru\u0161tvo mladih rije\u010dkih planinara. Jedan me\u0111u njima, brat\u00a0 alpinistice koja je osvojila Mt Everest, pri\u010dao nam je da su i te na\u0161e slavne cure kondiciju stjecale po velebitskim stazama i liticama, a na\u0161 doma\u0107in Ivan nam je pokazao njihovu veliku fotografiju iz vremena kad su\u00a0 boravile \u00a0kod njega.<\/p>\n
<\/p>\n
Na vrhu Alan\u010di\u0107a<\/p>\n
Drugog jutra, na samu Cvjetnicu, odmorni i puni elana, krenuli smo u osvajanje Alan\u010di\u0107a, najbli\u017ee visinske to\u010dke preko 1600 metara: Ivan \u00a0je rekao da nam treba otprilike sat ili malo vi\u0161e da bismo se popeli na 1611 m. Ili mo\u017eda i nije toliko? Nama amaterima smetaju razli\u010dite oznake visina za isti vrh. Tako npr. za Alan\u010di\u0107 nalazimo i ovakav podatak na internetskim stranicama:<\/p>\n
Alan\u010di\u0107 Mountain geographical informations and Alan\u010di\u0107 Mountain map. Alan\u010di\u0107 Mountain geo coordinates are latitude: 44.73125 and longitude:14.96875. Alan\u010di\u0107 Mountain is located in Croatia country, Licko-Senjska Zupanija province. Alan\u010di\u0107 Mountain elevation (height) is 1559 meters
\nAlancic is the 40068. highest mountain in 106.826 mounts.<\/p>\n
Komu sada vjerovati?<\/p>\n
Bilo je i pri ovom usponu manjih nevolja jer se u snijeg propadalo ponekad i vi\u0161e od pola metra, a s na\u0161im kumom, goranskim gor\u0161takom, uvijek je zanimljivo i nepredvidljivo: nikad ne zna\u0161 kud \u0107e zaglibiti, a mi ga svi, kao poslu\u0161ne ov\u010dice, poku\u0161avamo pratiti. I nije nam trebalo puno vi\u0161e od sat vremena da se popnemo na vrh. Pred kraj puta, kad se uglavnom hoda po travi i kamenju, a vidik puca na sve strane, kao da smo dobili novu snagu.<\/p>\n
![\"\"](\"http:\/\/kumova-druzina.com\/slike\/Putopis\/alan\/slika%203.jpg\")
![\"\"](\"http:\/\/kumova-druzina.com\/slike\/Putopis\/alan\/slika%206.jpg\")
<\/p>\n
Na Alan\u010di\u0107u razbacano kamenje i groma\u010da koja \u0161titi od bure. Ostajemo pod dojmom vidika kojem je pogodovalo \u010disto nebo i zrak a bura je tek\u00a0 minimalno smetala na\u0161em u\u017eivanju.Pogled puca na sve strane, jo\u0161 je bolja vidljivost nego ju\u010der: prema moru isti\u010de se Rab, otok i njegova mjesta, poznati zvonici, Pag i jo\u0161 puno manjih otoka , na kopnu lanac velebitskih vrhova i dolova: Ple\u0161ivica (na kartama krivo pi\u0161e Ple\u0161Evica) i Ze\u010djak ju\u017eno, prema sjeveru Veliki Zavi\u017ean izme\u0111u bli\u017eeg Ro\u017eanskog vrha i Golog vrha, sjeveroisto\u010dno Ro\u017eanski i Hajdu\u010dki kukovi isto\u010dno\u00a0 Veliki Kozjak. U\u017eivamo u pogledu, fotografiramo se, kumovi udaraju pe\u010dat i pi\u0161u utiske u tro\u0161nu bilje\u017enicu: \u201eKumova dru\u017eina\u201c na Alan\u010di\u0107u, Cvjetna nedjelja, 28. o\u017eujka 2010.<\/p>\n
<\/p>\n
Na odlasku smo doma\u0107inu dali obe\u0107anje da \u0107emo ga, kad bude prilike, fotografijama\u00a0 i rije\u010dima, podsjetiti na zajedni\u010dke trenutke provedene u njegovoj, a pomalo i \u00a0na\u0161oj svetoj planini.<\/p>\n
<\/p>\n
Kako se \u010dovjek dobro osje\u0107a kad ispuni obe\u0107anje i odr\u017ei zadanu rije\u010d.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Zimsko osvajanje Alana U subotu 27. o\u017eujka 2010., u 11h i 22 min, primili smo, pod negostoljubivim velebitskim oblacima koji … <\/p>\n