{"id":1116,"date":"2026-02-07T20:26:57","date_gmt":"2026-02-07T20:26:57","guid":{"rendered":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/?p=1116"},"modified":"2026-02-07T20:27:01","modified_gmt":"2026-02-07T20:27:01","slug":"bobotov-kuk-crnogorski-kralj-medu-planinama-tara-kraljica-medu-rijekama","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/2026\/02\/07\/bobotov-kuk-crnogorski-kralj-medu-planinama-tara-kraljica-medu-rijekama\/","title":{"rendered":"BOBOTOV KUK, crnogorski kralj me\u0111u planinama, TARA, kraljica me\u0111u rijekama!"},"content":{"rendered":"\n

U slutnji, u \u010de\u017enji – daljine, daljine<\/p>\n\n\n\n

U srcu, u dahu – planine, planine.<\/p>\n\n\n\n

Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem… (T. Ujevi\u0107, Odlazak)<\/p>\n\n\n\n

<\/p>\n\n\n\n

U nedjelju 7. rujna 2025. krenuli smo na\u0161im “pra\u0161inarom” iz Hercegnovog, bokokotorskim zaljevom do relativno nove planinske ceste prema unutra\u0161njosti Crne Gore, na\u0161em cilju: \u017dabljaku i Durmitoru. Lijep dan, odli\u010dna brdska cesta, sve je bilo i bolje nego smo o\u010dekivali. Moja je \u017eivotna partnerica zato imala priliku da kao suvoza\u010dica u\u017eiva vi\u0161e od mene u pogledu na Boku i unutra\u0161nje planine s prostranim visoravnima…<\/p>\n\n\n\n

I tako do Nik\u0161i\u0107a s njegovim slanim jezerima, gdje smo nakratko stali, nato\u010dili plin, a zatim se uputili prem \u0160avniku. Vozili smo se mi ve\u0107 po tre\u0107i put tim krajem, pa smo se ne\u010dega i sjetili: lijepog malog mosta preko rje\u010dice Bijele i hotela \u0110okovi\u0107. Manje nam je ostao u sje\u0107anju tunel, najdu\u017ei kojim smo pro\u0161li u Crnoj Gori, a i zavojita brdska cesta koja se spu\u0161ta od Gradaca prema \u0160avniku.<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n

Nakon \u0160avnika prisjetili smo se i skretanja za turisti\u010dku atrakciju Nevidio kanjon s eko-selom. Nismo posjetili ni prije ni sad etno-ku\u0107u Nomad i vodopad Ivicu u blizini Grabovice: mo\u017eda \u0107emo jednom jo\u0161 u ovom \u017eivotu! Prepoznali smo kod Po\u0161\u0107enskog Kraja skretanje za prijevoj Sedlo, naj\u010de\u0161\u0107u po\u010detnu to\u010dku za uspon na Bobotov kuk i Vra\u017eje jezero…Sad je bilo puno vi\u0161e stambenih objekata nego prije nekoliko godina: vikendica, ku\u0107a za najam, malih hotela…<\/p>\n\n\n\n

Ulazimo u \u017dabljak, prisje\u0107amo se pomalo tog simpati\u010dnog gradi\u0107a i ubrzo dolazimo, ve\u0107 na izlazu iz centra, na na\u0161 hotel, jedan u nizu sli\u010dnih objekata: Hotel Lovac. Nije ni \u010dudo, budu\u0107i da mu je unutra\u0161njost prepuna lova\u010dkih trofeja razli\u010ditih ptica i krupnih zvijeri!<\/p>\n\n\n\n

Prvi su utisci razli\u010diti, uglavnom pozitivni \u0161to se ti\u010de ljubaznosti i gostoljubovosti doma\u0107ina, a manje pozitivni \u0161to se ti\u010de kvalitete smje\u0161taja. Ali i ti se nedostatci mogu promatrati sa smije\u0161ne strane, pa smo tako i mi: jadni pogled na dvori\u0161te, jadna opsrbljenost kuhinjskim priborom za jelom i su\u0111em, slaba ili nikakva internetska i tv-mre\u017ea, kada bez \u010depa – valjda da se ne tro\u0161i voda za suvi\u0161no kupanje… sve smo to shva\u0107ali kao neva\u017ene i pomalo smije\u0161ne sitnice.<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure><\/div>\n\n\n

Nakon prve \u0161etnje do centra \u017dabljaka, upoznavanja ne\u010deg novog (zgodan park sa skulpturama, ali pomalo zapu\u0161ten) i prepoznavanja nekih ve\u0107 vi\u0111enih detalja, vratili smo se u hotel i pri\u010dekali mojeg vodi\u010da Momira. Do\u0161ao je u dru\u0161tvu mla\u0111eg \u010dovjeka, voza\u010da na ruti za rafting Tarom. Ugodan razgovor uz pi\u0107e, dogovor za sutra: Momir dolazi u 6 ujutro po mene, ali i za prekosutra: rafting Tarom koji je oboje jako zainteresirao, pogotovo Vericu koja \u0107e sutra\u0161nji dan provesti sama u \u017dabljaku.<\/p>\n\n\n\n

Po mene je moj “\u0111eneral” do\u0161ao prema dogovoru – u 6 h. \u010cekao sam ga svega nekoliko minuta pred hotelom, tek toliko da se razbudim na svje\u017eem planinskom zraku. Put do prijevoja Sedla, naj\u010de\u0161\u0107e polazne to\u010dke-parkirali\u0161ta za planinare, kratko je potrajao, nekih pola sata. U dru\u0161tvu razgovorljivog vodi\u010da \u010dinilo se jo\u0161 kra\u0107e, a slijedilo je i prvo iznena\u0111enje: Momir je nakon Sedla nastavio voziti jo\u0161 koji kilometar, obja\u0161njavaju\u0107i mi da \u0107emo krenuti s mjesta koje je povoljnije za po\u010detak uspona: ne\u0107e trebati odmah savladavati ja\u010di uspon, da bi se poslije spustili i spojili sa stazom kojom smo krenuli. Naravno, nisam imao ni\u0161ta protiv, pa smo za desetak minuta zaustavili kombi s natpisom RAFTING – TARA, na mjestu gdje je bilo pro\u0161irenje ceste s planinarskim putokazom, i, nakon kratkih priprema, krenuli prema vrhu Durmitora.<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure><\/div>\n\n\n

Krenuli smo stazom koja nije odmah prezahtjevna, taman da se lagano zagrijemo za ve\u0107e napore. Krajolik uglavnom kamenit, mjestimice travnat, a od \u0161ume ni -\u0160.<\/p>\n\n\n\n

Nakon otpilike pola sata Momir me je upozorio da se tu spajamo sa stazom koja po\u010dinje kod Sedla. Nastavili smo dobro raspolo\u017eeni i odlu\u010dni da ostvarimo cilj o kojem sam tako dugo ma\u0161tao.<\/p>\n\n\n\n

Mali smo odmor napravili kod jezerca Zeleni vir koji, bez obzira na vrijeme, uvijek \u010duva barem ne\u0161to vode, a u blizini je i jedini izvor na putu.<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n

Odmoreni i siti krenuli smo dalje, stazom koja je postajala mjestimice zahtjevnija i gdje je trebalo pomo\u0107i se rukama.<\/p>\n\n\n\n

Iako smo krenuli prvi, zbog na\u0161eg malo sporijeg tempa, zastajkivanja i slikanja zanimljivih slojevito i\u0161aranih stijena…<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n

<\/p>\n\n\n\n

po\u010deli su nas sustizati mla\u0111i planinari. Nije bilo takve gu\u017eve kao u slovenskim Alpama, naro\u010dito na usponu za Triglav, ali su se i ovdje \u010duli razli\u010diti jezici, dakle i crnogorski planinski biseri u\u017eivaju visok ugled me\u0111u europskim planinarima.<\/p>\n\n\n\n

Sljede\u0107i je odmor prilika Momiru da mi ispri\u010da povijest uklesanu u stijenu: na ovom je mjestu nesretno poginuo narodni heroj i poznati planinar Danilo Jaukovi\u0107. Bilo je to 9. srpnja 1977., a Danilo je bio vo\u0111a crnogorsko-bosanske planinarske ekipe. Njemu u spomen, svake se godine na taj dan mnogi planinari kre\u0107u prema Bobotovu kuku kako bi u\u017eivali u ljepotama Durmitora i iskazali po\u010dast preminulom planinaru.<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure><\/div>\n\n\n

<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure><\/div>\n\n\n
\"\"\/<\/figure>\n\n\n\n

Od Velike previje, govori mi moj vodi\u010d, po\u010dinje zavr\u0161ni uspon na Bobotov kuk, 170 mnm uspona: dakle, polako se pribli\u017eavamo cilju!!!<\/p>\n\n\n\n

Taj dio staze je posebna cjelina jer se radi o velikoj kamenoj gromadi ! Staza sa Velike previje ide ulijevo ispod stijena i ubrzo izlazi na drugi prijevoj izme\u0111u samog vrha i susjednog vrha \u0110evojka \u2013 Soa nebeska. To mjesto je fantasti\u010dan vidikovac na \u0160kr\u010dka jezera i dolinu \u0160krke!<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure><\/div>\n\n\n


Dalje, prema vrhu nastavljamo udesno. Uska staza opasnim liticama vijuga do samog vrha. Na ovom dijelu treba biti dodatno oprezan (uglavnom postoji sajla) i to je najopasniji dio \u010ditave staze! Polagano i vrlo oprezno savladavao sam svaki metar uspona, slijede\u0107i svojeg Generala i pu\u0161taju\u0107i ispred sebe mla\u0111e penja\u010de.
<\/p>\n\n\n\n

Vrh je kamena stijena relativno male povr\u0161ine, prekrivena kamenjem izdrobljenim od udara gromova. Proslavili smo kraj uspona uz obveznu rakijicu, podijelili je s nekolicinom raspolo\u017eenim za \u010da\u0161icu i nazdravljanje! Bilo je tu i pravih \u0161portskih planinskih trka\u010da, jedan rekorder iz Hrvatske kojemu je uspon bio lagano zagrijavanje za osvajanje susjednih vrhova!<\/p>\n\n\n\n

U\u017eivamo u pogledu, raspitujem se za okolne vrhunce: Momir mi tuma\u010di, pokazuje smjer u kojem se pru\u017eaju veliki lanci, ali zbog izmaglice vidik nije idealan. Dobro se vidi dio Crnog jezera i njegova okolica: kad sam pitao sutradan \u010duvara parka kraj jezera gdje je Bobotov kuk, ustvrdio je da se ne mo\u017ee vidjeti!? A ja sam vidio s vrha mjesto kraj restorana na kojem sam ga susreo. Malo \u010dudno, zar ne?!<\/p>\n\n\n\n

Pri spu\u0161tanju umor u nogama je postajao sve ja\u010di, \u010de\u0161\u0107e smo se odmarali, a glavni je odmor bio na proplanku, istom onom gdje smo se odmarali prije zavr\u0161nog uspona, u dru\u0161tvu sa simpati\u010dnim slovenskim parom bosanskog podrijetla pa sa sporazumijevanjem nije bilo problema. <\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n

I spust se odu\u017eio, tako da je trajao otprilike koliko i uspon, oko 5 h. Nismo se \u017eurili, nismo ni mogli, vi\u0161e smo u\u017eivali u \u010dinjenici da smo ostvarili cilj i da je sada vrijeme u\u017eivanja u vlastitom postignu\u0107u…<\/p>\n\n\n\n

<\/p>\n\n\n\n

Sutradan, rafting na Tari iz pera moje bolje polovice…<\/strong><\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n

Da mi je netko rekao da \u0107u u ovim godinama i\u0107i na rafting i to na mo\u0107nu Taru, ne bih mu vjerovala, ali eto ispalo je druga\u010dije. Na\u0161 dragi vodi\u010d, onako uz put, uz popodnevnu kavu, naivno me upita:<\/p>\n\n\n\n

“Pa za\u0161to i ti ne bi sutra s nama malo na rafting po rijeci? Vrijeme je idealno, sun\u010dano ali ne i prevru\u0107e, a bit \u0107e i janjetine za ru\u010dak!” <\/p>\n\n\n\n

\u010cudno sam ga pogledala: ja da idem na rafting, ne mogu zbog koljena ni po\u0161teno hodati, a kamoli sjediti u \u010damcu. Tu\u017eno sam ga pogledala, a on kao iz topa:<\/p>\n\n\n\n

“Je l\u00b4 ti to jedini problem, ne boji\u0161 se rijeke i vo\u017enje \u010damcem?” <\/p>\n\n\n\n

Ej, ja volim rijeku, volim prirodu, i\u0161la bih, ali ne mogu zbog koljena…”<\/p>\n\n\n\n

Skoro puni sat trajalo je njegovo nagovaranje: <\/p>\n\n\n\n

“U \u010damcu se sjedi na povi\u0161enom rubu, nema \u010du\u010dnjeva, samo veslanje i pjevanje, to je tura za malu djecu, bez brige …vidjet \u0107e\u0161 izvor najmanje rijeke u Europi ( tu \u0107emo malo pristati na obalu) , a cijeli jekanjon ove na\u0161e Tare prelijep…”<\/p>\n\n\n\n

I pristala sam, izme\u0111u ostalog i zato \u0161to su mu u nagovoru pomogli moj mu\u017ei\u0107 i njegov mla\u0111i suradnik…<\/p>\n\n\n\n

Do\u0161li su po nas pred hotel. U kombiju su ve\u0107 bili uzbu\u0111eni turisti, \u010dula se mje\u0161avina stranih jezika, a ja sam bila jo\u0161 malo u strahu kako \u0107u sve to izdr\u017eati. \u010cim smo do\u0161li na mjesto polaska, vidjela sam dobre \u010damce, prekrasnu tihu rijeku, “muving” oko obla\u010denja opreme, kratkog te\u010daja veslanja…i ponio me avanturisti\u010dki duh, zaboravila sam na koljeno, godine, sa prslukom i kacigom na glavi sjela sam u \u010damac i krenuli smo polako, klize\u0107i niz rijeku, bez straha i optere\u0107enja, \u010disto u\u017eivanje.<\/p>\n\n\n\n

A bilo je i brzaka, \u010damac je jurio sad na jednu sad na drugu stranu, srce je lupalo, pr\u0161tala je voda na sve strane , poskakivali smo kao igra\u010dke u \u010damcu, vikali smo i beskrajno u\u017eivali: u ljepoti prirode, u valovima te \u010dudesne rijeke, u njenom prekrasnom kanjonu.<\/p>\n\n\n\n

Kao \u0161to je i obe\u0107ao na\u0161 Momir, pristali smo na u\u0161\u0107u najkra\u0107e europske rijeke, tzv. Ljutice ili Bijele rijeke, duga\u010dke oko 130 m. Ime je dobila po rasko\u0161nom izvoru punom slapi\u0107a koji se pjene i tako stvaraju bjelinu.<\/p>\n\n\n\n

Pro\u0161etali smo se do izvora, napili vode, napravili nekoliko selfija i – natrag u \u010damac, pa veslaj dalje…<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n

Nakon sat vremena provedenih na valovima Tare, pristali smo na jednom doku. Tu je na\u0161 vodi\u010d “parkirao” \u010damac, sjeo u hladovinu, uzeo rakijicu i mirno nam rekao da se mo\u017eemo sada okupati, a ima jedna stijena s koje se ska\u010de: tu je Tara duboka pa nije problem sko\u010diti… <\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n

Za odmor imamo dvadesetak minuta , mo\u017eemo i plivati , ali oprezno, Tara je brza. Moje zaprepa\u0161tenje je bilo opipljivo, o\u010di su mi isko\u010dile… halooo, temperatura Tare je samo 13 stupnjeva!!! \u010covje\u010de, pa ja se ne kupam u moru ispod 27 stupnjeva!<\/p>\n\n\n\n

E pa nisam ni glavu okrenula a ve\u0107 je prvi kupa\u010d sko\u010dio sa stijene uz glasan pobjedni\u010dki pokli\u010d, a onda su krenuli i ostali… Prizor je bio veli\u010danstven: ljudi su skakali u mrzlu rijeku poneseni ljepotama njenih obala, njenom kristalnom bojom, koja se na suncu presijavala u tisu\u0107u nijansi…Za\u010darano sam stajala na obali i upijala taj trenutak. U stvarnost me je vratio moj mu\u017e kratkom re\u010denicom: “Idem i ja!!”<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure><\/div>\n\n\n

U normalnim uvjetima ja bih obja\u0161njavala kakve sve opasnosti krije njegova odluka, odvra\u0107ala ga od tog ludog nauma, ali tada sam samo uzela mobitel u ruke i krenula za njim. Uspjela sam ovjekovje\u010diti njegov skok u tu hladnu rijeku na \u0161to je on s razlogom bio jako ponosan. A ja, ja sam samo namo\u010dila noge do koljena i to u dvije, tri milisekunde….<\/p>\n\n\n\n

Oprosti mi, Taro, ali ja to ipak ne mogu, hladno\u0107a mi je oduzela dah. Nakon tih ludorija, plivanja i skakanja, polako smo se vra\u0107ali u \u010damac, vesla u ruke i zadnji dio raftinga je po\u010deo. Vo\u017enja je bila uzbudljiva, vesela i mokra, povratak u bazu i prije nego smo o\u010dekivali. Skidanje opreme, presvla\u010denje, prepri\u010davanje doga\u0111aja a sunce je ve\u0107 pomalo zalazilo zbog okolnih brda. Naravno, \u010dekala nas je i janjetina i rakijica za kasni ru\u010dak; ne znam \u0161to je bilo bolje…<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n

To iskustvo raftinga po Tari bilo mi je kao dragulj na na\u0161em putovanju kroz Crnu Goru. Mo\u017eda sam tiho i rekla: Taro, do\u0107i \u0107emo mi opet!<\/p>\n\n\n\n

<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

U slutnji, u \u010de\u017enji – daljine, daljine U srcu, u dahu – planine, planine. Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo … <\/p>\n

Continue reading BOBOTOV KUK, crnogorski kralj me\u0111u planinama, TARA, kraljica me\u0111u rijekama!<\/span><\/a><\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":[],"categories":[1],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1116"}],"collection":[{"href":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1116"}],"version-history":[{"count":6,"href":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1116\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1146,"href":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1116\/revisions\/1146"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1116"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1116"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1116"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}