{"id":1074,"date":"2025-08-09T19:48:32","date_gmt":"2025-08-09T19:48:32","guid":{"rendered":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/?p=1074"},"modified":"2025-08-10T06:01:50","modified_gmt":"2025-08-10T06:01:50","slug":"nakon-triglava-29-9-2023-evo-me-na-vrhu-grintavca-12-6-2025","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/2025\/08\/09\/nakon-triglava-29-9-2023-evo-me-na-vrhu-grintavca-12-6-2025\/","title":{"rendered":"Nakon Triglava 29. 9. 2023., evo me na vrhu Grintovca, 12. 6. 2025."},"content":{"rendered":"\n

Nakon mjesec-dva u\u017eivanja u spoznaji da sam se uspio popeti na Triglav, po\u010dela me kopkati nova \u017eelja, tako\u0111er ve\u0107 godinama neostvarena, i ba\u0161 zato sve izra\u017eenija: a Grintovec?<\/p>\n\n\n\n

Pro\u0161lo je ve\u0107 vi\u0161e godina ( 21. 9. 2019.) kako sam sa sinom jedinim poku\u0161ao uspon prema drugom slovenskom vrhu, 2558 m visokom Grintovcu, najvi\u0161em vrhu Kamni\u0161ko-Savinjskih Alpa. Na\u017ealost, uspjeli smo se popeti isto\u010dnom stranom, od Kamni\u0161ke Bistrice slijede\u0107i stazu ispod stare \u017ei\u010dare, pa sve do Cojzove ko\u010de na Kokr\u0161kom sedlu. I taj \u0107u uspon pamtiti kao jedan od zahtjevnijih, uglavnom zbog sipina i strmina, nikad kraja penjanju, a moja kondicija i godine bile su na velikoj ku\u0161nji. Sin je davao tempo, prednja\u010dio, i naravno, prvi zasjeo na klupe pored Hi\u017ee. Vidio je da sam prili\u010dno iscrpljen te se pomirio s \u010dinjenicom da se moramo dobro odmoriti i krenuti sutra prema udaljenom vrhu koji se ocrtavao u daljini.<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n

No, budu\u0107i da se na\u0161em Ivanu drugo jutro nije dalo “potro\u0161iti” nekih 6 -7 sati na pje\u0161a\u010denje, morao sam \u010dekati skoro punih 6 godina da u\u017eivam u pogledu s vrha Grintavca!<\/p>\n\n\n\n

Ipak, jo\u0161 se uvijek rado sje\u0107am tih dana provedenih sa sinom jer je to bilo na\u0161e prvo zajedni\u010dko dru\u017eenje sa slovenskim Alpama…<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure><\/div>\n\n\n

Put koji smo izabrali \u017deljko i ja bio je za mene potpuno nov: nakon silaska s autoceste u blizini Kranja, slijedili smo uglavnom tok rje\u010dice Kokre (koju sam ve\u0107 ranije s Vericom htio razgledati, ali smo zavr\u0161ili na – Krvavcu!). Prvo kratko zaustavljanje je u Preddvoru, pa nastavak dolinom rijeke Kokre. Mjestimice nailazimo na cestovne radove, ali nije ni\u0161ta stra\u0161no. Nakon nekoliko kilometara ugledali smo na desnoj strani skretanje za Krvavec, pa zatim opet malo dalje, za Grintovec, ali nastavljamo dalje jer \u017eelimo vidjeti Spodnje i Zgornje Jezersko. Usput tra\u017eimo mjesto gdje bismo se malo odmorili. Obojici se svidjela gostionica, gosti\u0161\u010de Kanonir, \u010dija je vlasnica Marija Joki\u0107. Navratit \u0107emo na povratku, rekli smo si…<\/p>\n\n\n\n

Pro\u0161li smo brzo kroz oba naselja s ponekom zgodnom ku\u0107om, a ubrzo smo i na\u0161li jezero, malo sjevernije od samog Zgornjeg Jezerska. Lijep krajolik, prostrana udolina s lijejpim jezercem obrubljenim \u0161umom i pogledom na najvi\u0161e vrhove Kamni\u0161ko-Savinjskih Alpa: Jezersku Ko\u010dnu, Grintovec, Skutu – malo dalje na istok, a bli\u017ee su ne\u0161to ni\u017ei: Goli vrh i Velika Baba… To nam je rekao mje\u0161tanin dok mu se pas veselo br\u010dkao u jezeru. Spomenuo je i slu\u017ebu 112, a i mogu\u0107e pote\u0161ko\u0107e na putu za Grintovec zbog obilnih bujica prije godinu-dvije…<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure><\/div>\n\n\n

Nakon kra\u0107eg obilaska jezera i u\u017eivanja u dalekim vrhuncima Kamni\u0161kih Alpa, uputili smo se natrag prema skretanju za Grintovec, odnosno prvo do ugodnog restorana Kanonir. Tu smo popili dobru a jeftinu kavu s mlijekom i porazgovarali s konobaricom.<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure><\/div>\n\n\n

Odu\u0161evila nas je posluga, kvaliteta, ali i cijena kave. U Hrvatskoj sumnjam da bi je igdje na\u0161li po toj cijeni (1,70 eu).<\/p>\n\n\n\n

Do skretanja za parkirali\u0161te Suhadolnik, ishodi\u0161ta uspona do Cojzove ko\u010de i dalje za Grintavec, nije trebalo dugo voziti. Brdska i uska cestica, desetak min do “parkiri\u0161\u010da”, a zatim, nakon priprema i dobra obroka, kre\u0107emo prema imanju Suhadolnik. Osim lijepih \u0161uma i livada oko imanja, zapa\u017eamo i velike koli\u010dine kamenja, zemlje i bagere koji rade… <\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure><\/div>\n\n\n

Tek smo znatno kasnije saznali da su veliki nanosi kamenja, granja, \u0161ljunka – plod pro\u0161logodi\u0161njih buji\u010dnih poplava koje su dijelom uni\u0161tile markiranu stazu za Cojzovu ko\u010dnu. Da smo znali za to, unaprijed se raspitali kod PZS-a, te\u0161ko da bismo po\u0161li tim smjerom do Ko\u010de. Istina, dobili smo neka upozorenja od Slovenca koji je njihov \u010dlan, ali nismo se zbog toga previ\u0161e zabrinuli. Krenuli smo odlu\u010dno nezgodnom i strmom stazom punom kamenja, ponekad gube\u0107i markaciju. Uglavnom smo slijedili buji\u010dno korito puno svakakvih naplavina, vi\u0161e-manje za\u0161ti\u0107eni \u0161umom od nesnosne, sparne vru\u0107ine. Nadali smo se da smo pro\u0161li barem pola puta i da ne\u0107e vi\u0161e biti nezgodnog vra\u0107anja i tra\u017eenja nestalih markacija, a upravo nam se to dogodilo! Zadnja je markacija bila na kamenu uz sam rub buji\u010dnog korita, a s druge strane nismo vidjeli sljede\u0107u kako bismo znali da treba prije\u0107i na drugu stranu “korita”. Obilazili smo okolo, i ve\u0107, kad smo po\u010deli gubiti nadu, pojavio se usamljen planinar, Amerikanac, koji nas je izvukao iz nevolje! Naime, on je dolazio iz suprotnog smjera i nakon na\u0161eg upita, slo\u017eio se s nama da markacije prakti\u010dki nisu vi\u0161e pouzdane i pokazao nam “sakriveni” crveno-bijeli krug i pravac kojim trebamo nastaviti. <\/p>\n\n\n\n

Nakon nekog vremena, mo\u017eda sat, sat i pol, do\u0161li smo do ra\u010dvanja putova, od kojih je jedan bio te\u017ei, vi\u0161e kao ferata, a drugi du\u017ei i, navodno, lak\u0161i. Sreli smo i jedan strani par mla\u0111ih ljudi koji su nam preporu\u010dili te\u017ei smjer jer je drugi, iako nekad lak\u0161i, sada u jo\u0161 gorem, nesre\u0111enom, poluzatrpanom stanju.<\/p>\n\n\n\n

Tako smo i napravili: za uspon koristimo kra\u0107i smjer, a lak\u0161im \u0107emo se vra\u0107ati za dva dana.<\/p>\n\n\n\n

Ispalo je da penjanje uz pomo\u0107 sajle i klinova i nije bilo tako te\u0161ko i zamorno, a kad smo jo\u0161 do\u0161li do \u0161piljice pogodne za odmor, opet nam se vratio optimizam i vjera da smo na dobrom putu, ne vi\u0161e tako daleko od Cojzove ko\u010de…<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure><\/div>\n\n
\n
\"\"<\/figure><\/div>\n\n\n

Nakon du\u017eeg odmora s u\u017einom krenuli smo dalje dosta zahtjevnom stazom, uglavnom kamenitom, gdje mi \u010desto \u0161tapovi i nisu bili od neke pomo\u0107i. Ono \u0161to nas je bodrilo, bio je pogled prema masivu Grintovca s lijeve strane i prizor planinarskog doma ravno, ali visoko pred nama. \u0160to smo se vi\u0161e pribli\u017eavali domu, sve je vi\u0161e prevladavala klekovina, borovi krivulji, ali bilo je tu i raznog cvije\u0107a, pa i mlada stabla ari\u0161a – koji mi je posebno drag. \u017dute \u0161umarice, koje sam rijetko dosad nalazio kod nas, ovdje su vrlo \u010deste, kao i bijele…, nisu \u0161umarice, ali i one plijene na\u0161u pozornost.<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure><\/div>\n\n
\n
\"\"<\/figure><\/div>\n\n\n
<\/span>\"\"
\n

Je li to gentiana alpina?<\/p>\n<\/div><\/div>\n\n\n\n

Je li to gentiana alpina, nama sli\u010di encijanu? Bilo \u0161to bilo, vrijedi slikanja.<\/p>\n\n\n\n

Zadnjih pola sata-sat trebalo se provla\u010diti kroz usku strmu stazu, po\u010desto hvatati za grane bora krivulja, ali sa svakim je korakom slika Doma postajala jasnija. Napokon sam, mo\u017eda i pola sata nakon \u017deljka, napravio zadnje korake na \u010distini s klupama pred Ko\u010dom. Tu su ve\u0107 bili neki planinari, a i \u017deljko se ve\u0107 odmarao spokojno na klupi… S druge, isto\u010dne strane prepoznao sam stazu kojom smo prije nepunih \u0161est godina sin i ja stigli do doma. I onda mi je to bilo prili\u010dno iscrpljuju\u0107e iskustvo, iako ne tako problemati\u010dno jer se nije moglo zalutati.<\/p>\n\n\n

\n
\"\"
Pogled od doma na vrh Grintovca je nezaboravan…<\/figcaption><\/figure><\/div>\n\n\n

Slijedio je odmor, razgovor s gazdom, topao obrok. Sve je proteklo u redu, najeli smo se uobi\u010dajene planinarske hrane, graha s kobasicom (koji sam ovaj put ja naru\u010dio), a \u017deljko slovensko poznato varivo jotu. Kad smo trebali platiti za no\u0107enje, shvatio sam da mi je moja planinarska iskaznica ostala u autu. Ponudio sam doma\u0107inu da \u0107u nazvati svoje PD Jastrebarsko, ali na\u0161e godine su valjda bile dovoljan argument da se ne radi takva provjera.<\/p>\n\n\n\n

\u010culi smo tu ve\u010der da se govori kako je bilo ovih dana nekoliko poziva 112 od strane izgubljenih planinara. Mi smo, dakle, jo\u0161 dobro pro\u0161li – s tom mi\u0161lju uputili smo se u na\u0161u spavaonicu za osam osoba, a u kojoj smo, na na\u0161u sre\u0107u, bili samo nas dvojica.<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure><\/div>\n\n\n

Ujutro, naspavan i \u017eeljan uspona polazim prema vrhu Grintovca malo prije 8 h, ne \u010dekaju\u0107i \u017deljka jer sam znao da \u0107e me on brzo susti\u0107i putem. Godila mi je samo\u0107a i \u0161iroki vidici na sve strane. Nije jo\u0161 bilo planinara, tek poneki trka\u010d koji me brzo mimoi\u0161ao. Uskoro me je i \u017deljko sustigao i, nastavljaju\u0107i svojim tempom, ubrzo i prestigao. Isprva smo mislili da \u0107emo prema vrhu koji smo vidjeli pred sobom, vi\u0161e zdesna, dok se s druge strane pru\u017eala dolina Kokre, a i staza kojom smo ju\u010der pro\u0161li, a \u010deka nas i sutradan. Kad smo pre\u0161li preko ponekog snje\u017enog oto\u010di\u0107a koji se lagano topio i radio mini-poto\u010di\u0107e, vidjeli smo da je pravi vrh Grintovca vi\u0161e lijevo jer su se njime ve\u0107 penjali neki planinari. Nastavio sam svojim tempom, povremeno se odmaraju\u0107i i u\u017eivaju\u0107i u \u0161irini alpskog podru\u010dja, \u010desto bacaju\u0107i pogled i na Cojzovu ko\u010du koja se jasno ocrtavala gotovo cijelim putem koji smo prelazili. Nije bilo ni prevru\u0107e, gotovo idealni uvjeti, a ni staza nije bila prezahtjevna. Samo ponekad je trebalo upotrijebiti “sve \u010detiri”.<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure><\/div>\n\n
\n
\"\"<\/figure><\/div>\n\n\n

Do vrha (2558) mi je trebalo skoro 4h iako se tih 750 mnv razlike od Ko\u010de (na 1793 mnv) mo\u017ee prevaliti i za 2 h.<\/p>\n\n\n\n

\u017deljko je ve\u0107 nekih 15-ak min “to\u010dao” bose noge u “lokvama” snijega na vrhu, kad sam mu se i ja pridru\u017eio u tim jedinstvenim u\u017eitcima za o\u010di i cijelo tijelo: sunce jo\u0161 uvijek nije bilo prejako, a stopala u snijegu su nas blago opu\u0161tala… Vidljivost nije bila najbolja pa nismo vidjeli Julijske Alpe i Triglav, ali su i okolni vrhovi bili dovoljno atraktivni da nas ispune divljenjem. Identifikaciji vrhova pomogla nam je okrugla plo\u010da na kojoj su zabilje\u017eeni svi prirodni lokaliteti, tj. planinski vrhovi, me\u0111u istaknutijim Stor\u017ei\u0107 zapadno, Skuta isto\u010dno, ju\u017eno malo udaljeniji Krvavec…<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n

Nakon dvadesetak minuta opu\u0161tanja i u\u017eivanja, gotovo sami, krenuli smo natrag prema na\u0161oj spavaonici. Sunce je bilo ja\u010de, a hlada nigdje, pa sam, da uta\u017eim \u017ee\u0111, koristio i poto\u010di\u0107 koji je nastao od topljenja zamrznutog snijega.<\/p>\n\n\n\n

Mjestimice nam je sipar i o\u0161tro stijenje stvaralo problem pa smo se nekoliko puta na\u0161li i rukama na kamenju, ali sre\u0107om bez te\u017eih posljedica. S pogledom uprtim u na\u0161u spavaonicu okru\u017eenu visokim liticama, sve smo jasnije prepoznavali njezine konture i okolicu. Putem smo se na\u0161li, kao i na Kredarici, u dru\u0161tvu divokoze.<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure><\/div>\n\n\n

Gotovo da se nije libila na\u0161eg dru\u0161tva, znati\u017eeljno nas promatraju\u0107i s pristojne udaljenosti. Zaista smo imali sre\u0107u da nam je radni dan priskrbio dru\u0161tvo samo rijetkih planinara, ne naru\u0161avaju\u0107i tako do\u017eivljaj prostranstva i divljine.<\/p>\n\n\n\n

Nismo se \u017eurili, pogotovo ja, tako da me je \u017deljko pri\u010dekao na jednom zgodnom mjestu odmaraju\u0107i se. I on je susreo jedan par mladih ljubitelja prirode koji su se, kao i mi, malo razdvojili, slijede\u0107i svaki svoj tempo…<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n

Meni je za spust trebalo oko tri i pol sata, s usponom, dakle, puno radno vrijeme…\u010cinilo mi se da ne bih mogao vi\u0161e napraviti ni koraka, tako da je jo\u0161 jedan no\u0107ni odmor bio neophodan obojici, prije svega meni. Zadovoljni svime vi\u0111enim, opu\u0161tali smo se to predve\u010derje, svako malo bacaju\u0107i pogled na vrhunac koji je postao dio nas…<\/p>\n\n\n\n

A sutradan ujutro, opet sam odlu\u010dio krenuti prije \u017deljka: nije me u tome sprije\u010dilo ni rosa na koju me upozorio moj iskusniji planinar. Ne\u0161to prije 8 h po\u010deo sam se spu\u0161tati strmom stazom, vi\u0161e gudurom punoj borova krivulja, ali i prekrasnih mladih ari\u0161a, meni najdra\u017ee crnogorice, i drugog raslinja. Mjerio sam svaki korak i dr\u017eao se \u010desto rukama za krivulje da se ne poskliznem po vla\u017enom kamenju.<\/p>\n\n\n\n

I opet, kao i ju\u010der, \u017deljko me je ubrzo dostigao: vide\u0107i da me nema nije \u010dekao, kao \u0161to je rekao, da sunce osu\u0161i rosu pa da bude sigurnije za spu\u0161tanje koje je ne\u0161to lak\u0161e, ali i opasnije od penjanja. Nakon sat – sat i pol spu\u0161tanja do\u0161li smo na \u010distinu pogodnu da se odmorimo i ne\u0161to pojedemo kako bismo sebi olak\u0161ali naprtnja\u010de i bili spremni na daljne napore koje nas o\u010dekuju. Pro\u0161arana cvije\u0107em i obasjana jutarnjim suncem, \u010distina je mamila na du\u017ee ljen\u010darenje. Pro\u0161la je i jedna grupa planinara, Slovenaca, po onom \u0161to smo mogli \u010duti, vjerojatno na putu za Cojzovu ko\u010du. Promatraju\u0107i cvije\u0107e, pogled mi je zapeo za djetelinu s \u010detiri lista – ne\u0161to \u0161to mi se nikad nije dogodilo (za razliku od moje Verice)!? I to otkri\u0107e me je oja\u010dalo u vjeri da \u0107e spust biti lak\u0161i od penjanja, ali, na\u017ealost, nije bilo tako.<\/p>\n\n\n\n

Na kri\u017eanju staza odlu\u010dili smo krenuti onom drugom kako bismo usporedili te\u017einu jedne i druge. Ubrzo smo po\u017ealili \u0161to smo i\u0161li nepoznatim terenom iako nam je i prvi ostao u ne ba\u0161 lijepoj uspomeni. Ali ovo nismo o\u010dekivali. Staza se mjestimice pretvarala u uske prolaze, kanjone prepune svakakvih naplavina drve\u0107a i kamenja…<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/figure><\/div>\n\n\n

Vi\u0161e nismo vidjeli planinarske oznake, jednostavo smo se spu\u0161tali, pri tom mjere\u0107i svaki korak, spu\u0161taju\u0107i se ponekad a da nismo mogli dotaknuti tlo, nadaju\u0107i se da \u0107e doskok biti bezbolan. Morao sam jednom baciti naprtnja\u010du i novu termosicu ispred sebe da mogu lak\u0161e dosko\u010diti. Naravno, time su dobile vje\u010dni pe\u010dat na ovu avanturu… I tako je to trajalo, a jo\u0161 nikakva traga da smo blizu kraju na\u0161e kalvarije, imanju Suhadolnik i na\u0161em pra\u0161inaru – Dusteru.<\/p>\n\n\n\n

Teren je napokon postao ravniji, znali smo da smo blizu, ali je to bilo pipanje u mraku, u kojem nam je pomogla i navigacija. Ustvari, opet kru\u017eili i izgubili oko pola sata, dobrano se ugruvali, o\u0161tetili odje\u0107u, \u017deljko i mobitel – to je bilo nedvojbeno, ali smo se tje\u0161ili da \u0107emo du\u017ee pamtiti tu pustolovinu koja nije trebala biti tako iscrpljuju\u0107a…<\/p>\n\n\n\n

Napokon bageri koji ravnaju \/ \u010diste teren u blizini imanja Suhadolnik! Znali smo da nam da auta treba jo\u0161 desetak min. Umjesto 3 h, trebalo nam je blizu 5, ni\u0161ta manje nego pri usponu!?<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n
\"\"<\/figure>\n\n\n\n

Povratak je bio u znaku opu\u0161tanja, hla\u0111enja u Kokri i ispijanja pi\u0107a u preddvorskoj kavanici s pogledom na alpske vrhunce, Stor\u017ei\u0107 prvenstveno, mlade bicikliste… Sve nam je bilo tako lijepo i umiruju\u0107e – uz spoznaju da je sve dobro zavr\u0161ilo i da se uskoro \u017eivi i zdravi vra\u0107amo u Zagreb, prepuni zanimljivih planinskih trenutaka…<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n

<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Nakon mjesec-dva u\u017eivanja u spoznaji da sam se uspio popeti na Triglav, po\u010dela me kopkati nova \u017eelja, tako\u0111er ve\u0107 godinama … <\/p>\n

Continue reading Nakon Triglava 29. 9. 2023., evo me na vrhu Grintovca, 12. 6. 2025.<\/span><\/a><\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":[],"categories":[1],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1074"}],"collection":[{"href":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1074"}],"version-history":[{"count":6,"href":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1074\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1114,"href":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1074\/revisions\/1114"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1074"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1074"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/kumova-druzina.com\/wordpress\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1074"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}